Kad sam rekla ‘ne’ mami: Borba za vlastiti život
“Ne mogu više, mama!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam popustila. Stajala sam na sredini dnevnog boravka, dok je ona sjedila na kauču, ruku prekriženih na prsima, pogleda punog razočaranja. “Šta ti to znači? Kako možeš tako razgovarati sa svojom majkom?” pitala je tiho, ali u tom glasu bilo je više prijetnje nego tuge.
Nikada prije nisam podigla glas na nju. Nikada nisam rekla ‘ne’, ni kad me budila u šest ujutro da joj pomognem oko ručka, ni kad je tražila da ostanem doma dok su prijateljice išle na more, ni kad sam joj nosila vrećice iz trgovine dok su drugi roditelji govorili svojoj djeci da se igraju. Bila sam dobra kćerka. Ona koja sluša, pomaže, ne traži ništa.
Ali sada imam 28 godina i još uvijek živim u istoj sobi u kojoj sam plakala zbog loših ocjena u osnovnoj školi. Moja sestra Ivana već ima dvoje djece i živi u Splitu. Brat Dario je otišao u Njemačku čim je završio srednju školu. Samo sam ja ostala. “Ti si uvijek bila najpouzdanija,” govorila bi mama dok bi mi gurala popis obaveza u ruke. Tata je šutio, gledao kroz prozor ili bi samo slegnuo ramenima kad bih ga pitala zašto sve mora biti na meni.
“Ne mogu više, mama,” ponovila sam tiše, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. “Želim svoj život. Želim… nešto drugo.”
Ona je ustala, polako, kao da joj svaka kost u tijelu puca. “Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za vas troje? Znaš li koliko sam puta plakala zbog vas? I sad mi ti ovako vraćaš?”
Osjetila sam krivnju kako me guši. To je bio njezin najjači adut – osjećaj dužnosti i krivnje koji mi je usađivala od malena. Sjećam se kad sam imala deset godina i dobila upalu pluća. Ležala sam u krevetu, a ona je sjedila kraj mene i govorila: “Samo ti ozdravi, ja ću sve ostalo.” Tada mi je to zvučalo kao ljubav. Danas znam da je to bio početak moje ovisnosti o njezinoj potrebi da bude potrebna.
“Nije stvar u tome da te ne volim,” pokušala sam objasniti, “nego… ne znam više tko sam kad nisam tvoja pomoćnica.”
“Znači, sad sam ti teret?”
Nisam znala što reći. Samo sam šutjela.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i razmišljala o svim propuštenim prilikama – o onoj stipendiji u Zagrebu koju nisam prihvatila jer mama nije htjela ostati sama; o Marku iz susjedstva koji me pozvao na kavu, ali nisam otišla jer je mama imala temperaturu; o poslu u Sarajevu koji sam odbila jer “tko će onda pomoći oko kuće”.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Mama nije pričala sa mnom osim kad bi mi nabrajala što sve treba napraviti: “Kruh treba kupiti. Veš treba oprati. Djedu treba odnijeti lijekove.” Tata je nestajao još ranije iz kuće i vraćao se kasno navečer.
Jednog jutra zazvonio mi je mobitel. Ivana.
“Ej, Ana, šta se događa kod vas? Mama mi piše poruke cijelu noć, kaže da si se promijenila, da si bezosjećajna…”
“Samo sam joj rekla da želim svoj život,” odgovorila sam umorno.
Ivana je uzdahnula. “Znam kako ti je. Ali znaš i sama – ona neće nikad pustiti. Ja sam pobjegla glavom bez obzira čim sam mogla. Ti si ostala…”
“Zato što nisam imala hrabrosti otići,” priznala sam.
“Ili zato što si mislila da moraš biti dobra kćerka,” rekla je Ivana tiho.
Nakon tog razgovora odlučila sam potražiti pomoć. Prijavila sam se na grupu podrške za mlade žene koje žive s dominantnim roditeljima. Prvi put kad sam sjela u krug nepoznatih lica i izgovorila: “Zovem se Ana i ne znam tko sam kad nisam tu za druge,” rasplakala sam se kao dijete.
U grupi sam upoznala Lejlu iz Mostara koja je također cijeli život bila ‘dobra kćerka’. Pričale smo satima o tome kako nas roditelji vole samo kad smo poslušne, kako nas ucjenjuju suzama i bolestima, kako nas nitko nije naučio reći ‘ne’.
Jedne večeri vratila sam se kući kasno jer smo s grupom išle na kavu nakon sastanka. Mama me dočekala na vratima: “Gdje si do sad? Znaš li ti koliko je sati?”
“Bila sam vani s prijateljicama,” odgovorila sam mirno.
“Prijateljice? A ja ovdje sama čekam! Mogla si bar javiti!”
Osjetila sam kako mi se stara krivnja vraća, ali ovaj put nisam popustila.
“Mama, odrasla sam žena. Ne mogu više živjeti kao da imam petnaest godina. Ako ti treba pomoć, reci mi unaprijed – ali ja imam pravo na svoj život.”
Nije ništa rekla, samo je zalupila vratima svoje sobe.
Sljedećih tjedana bilo je uspona i padova. Nekad bih bila ponosna na sebe jer sam odbila još jednu obavezu koju mi je pokušala nametnuti; nekad bih plakala cijelu noć jer me grizla savjest što ju ostavljam samu.
Jednog dana došla mi je poruka od Darija iz Njemačke: “Ana, ponosan sam na tebe što si napokon rekla što misliš. Zaslužuješ biti sretna. Ako ikad poželiš doći ovamo, vrata su ti otvorena.”
Počela sam razmišljati o odlasku – ne zato što bježim od nje, nego zato što želim pronaći sebe.
Ali još uvijek svako jutro kad ustanem i vidim mamu kako sjedi za stolom s kavom i gleda kroz prozor, pitam se: Jesam li sebična što želim svoj život? Ili je vrijeme da napokon budem svoja?
Što vi mislite – gdje prestaje dužnost prema roditeljima, a počinje pravo na vlastitu sreću?