„Samo je obitelj, pa naći ćeš još jedan sendvič za nećaka” – Kako je jedna molba promijenila sve

„Ajde, Jasmina, pa to ti je samo jedan vikend! Znaš da ti je mali Adnan kao vlastiti sin.” Glas moje sestre Mirele odzvanjao mi je u ušima dok sam gledala kroz prozor na kišni zagrebački petak. U tom trenutku nisam ni slutila da će taj obični razgovor pokrenuti lavinu koja će me slomiti, ali i natjerati da prvi put u životu kažem – dosta.

„Dobro, Mirela, dovedi ga. Ali stvarno samo ovaj vikend, imam posla preko glave.”

Nisam ni završila rečenicu, a već sam osjećala grč u želucu. Znam ja svoju sestru. Kad ona kaže „samo vikend”, to znači barem tri dana, a možda i više. Ali kako reći ne? Pa to je obitelj. A obitelj se ne odbija, zar ne?

Adnan je stigao s ruksakom većim od njega i osmijehom koji topi srce. „Teta Jasmina, možeš li mi napraviti palačinke?”

Naravno da mogu. I naravno da ću mu kupiti onaj poseban sok koji voli, iako ga sama sebi nikad ne bih priuštila. I naravno da ću ga voditi u kino, jer „mama nikad nema vremena”.

Prva noć prošla je u redu. Druga već malo teže – Adnan je plakao za mamom, ja sam pokušavala raditi od kuće, ali svaki mail bio je prekinut njegovim pitanjima ili zahtjevima. Treći dan Mirela se nije javila na telefon. Četvrti dan poslala je poruku: „Ma znaš ti to bolje od mene, još par dana, molim te!”

U meni se počela skupljati ljutnja. Ne prema Adnanu – on je dijete, nije kriv što mu je majka naučila da su svi oko njega tu da mu ugađaju. Ljutnja prema Mireli rasla je svakim satom. Sjetila sam se svih onih puta kad sam joj posudila novac koji nikad nije vratila, kad sam joj čuvala dijete dok je ona „rješavala svoje stvari”, kad sam šutjela dok su roditelji govorili kako je ona „uvijek bila osjetljiva” i kako joj treba pomoći.

U četvrtak navečer, dok sam pokušavala smiriti Adnana koji nije htio spavati bez crtanog filma na mobitelu, zazvonio je telefon. Bila je mama.

„Jasmina, pa što ti je teško? To ti je sestra! Sjeti se kako smo mi pomagali jedni drugima kad smo bili mladi.”

„Mama, ja radim! Ne mogu sve sama!”

„Ma pusti posao, djeca su važnija od svega.”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala više ni što reći ni kome. Osjećala sam se kao da svi očekuju da budem dobra teta, dobra sestra, dobra kći – a ja? Gdje sam ja u toj priči?

Petak ujutro – Adnan ima temperaturu. Zovem Mirelu, ne javlja se. Zovem mamu – ona kaže da će „odmah doći”, ali dođe tek navečer s kolačima i pričom kako joj je susjeda pričala o novoj seriji na televiziji.

Adnan leži na kauču, ja mu stavljam obloge i gledam kako mu lice postaje sve bljeđe. U jednom trenutku počinje povraćati. Panika me hvata za grlo – što ako nešto pođe po zlu? Što ako nisam dovoljno dobra?

U tom trenutku dolazi Mirela – vesela, našminkana, s vrećicama iz shopping centra.

„Ajme, što mu je? Pa nisi ga valjda prehladila?”

Pogledam je i prvi put u životu poželim vikati.

„Mirela, gdje si bila četiri dana? Dijete ti ima temperaturu 39! Ja radim od kuće, ne spavam, ne jedem… Ti si na kavi i shoppingu!”

Ona me pogleda kao da sam poludjela.

„Pa što si tako napeta? Samo sam te zamolila za uslugu! To ti je obitelj!”

U tom trenutku pucam.

„Obitelj nije izgovor da stalno iskorištavaš nekoga tko ti nikad ne kaže ne! Dosta mi je! Nisam tvoja dadilja! Nisam tvoja banka! Nisam tvoja služavka!”

Mirela uzima Adnana bez riječi i odlazi. Mama mi šalje poruku: „Nisi trebala tako grubo.”

Sjedim na podu kuhinje i plačem. Osjećam se krivom, ali i oslobođenom. Prvi put sam rekla što mislim. Prvi put sam postavila granicu.

Dani prolaze – Mirela mi se ne javlja. Mama dolazi s pričama kako „obitelj mora biti zajedno”. Ja šutim. Prijateljica Lejla mi kaže: „Jasmina, nisi ti kriva što si rekla dosta. Moraš misliti i na sebe.”

Ali osjećaj krivnje ne prolazi. U tramvaju gledam ljude oko sebe – pitam se koliko nas živi pod teretom tuđih očekivanja? Koliko nas misli da mora šutjeti jer „to ti je samo obitelj”? Koliko nas nikad ne kaže – dosta?

Možda sam pogriješila što sam pukla baš tada i baš tako. Možda sam trebala biti strpljivija. Ali možda je ovo prvi korak prema tome da naučim voljeti sebe jednako kao što volim druge.

Je li sebičnost kad napokon postaviš granicu? Ili je to jedini način da preživiš u obitelji koja te uzima zdravo za gotovo?