Kad ljubav postane teret: Priča o Marini, majci koja je snimila istinu

“Opet nisi skuhala ručak! Što ti uopće vrijediš? Samo ležiš po cijele dane!” vikao je Dario dok je zalupio vratima kuhinje. Osjetila sam kako mi srce preskače, ali nisam imala snage ni odgovoriti. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala dohvatiti čašu vode. Nije to bio prvi put da me tako nazvao – beskorisnom, teretom, ženom koja više ne može biti ni majka ni supruga. Ali danas, dok sam gledala svoju djecu kako sjede u dnevnoj sobi i šute, znala sam da nešto moram učiniti.

Moje ime je Marina. Imam 38 godina i već dvije godine bolujem od raka. Prije bolesti bila sam učiteljica u osnovnoj školi u Osijeku, voljela sam svoj posao i bila sam ponosna na svoju malu obitelj – sina Ivana i kćer Saru. Dario je bio drugačiji na početku; šarmantan, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Ali kad sam se razboljela, kao da je netko ugasio svjetlo u njemu. Počeo je kasniti kući, vikati bez razloga, a najgore od svega – počeo je govoriti djeci da im više ne trebam.

“Mama će uskoro otići, bolje da se naviknete na mene,” rekao bi Ivanu dok bi ga vozio na nogomet. Sara je sve češće plakala navečer, a ja nisam znala kako joj pomoći. Moja bolest napredovala je brzo, ali još brže je napredovala Darijeva hladnoća. Počeo je prijetiti da će mi uzeti djecu jer sam “nesposobna” brinuti se za njih.

Jedne noći, dok su svi spavali, sjela sam za stol s mobitelom u ruci. Ruke su mi drhtale dok sam upisivala: “Kako snimiti razgovor bez da itko primijeti?” Zvučalo je očajno, ali znala sam da moram imati dokaz onoga što se događa u našoj kući. Nisam više vjerovala socijalnoj radnici koja mi je rekla: “Dario djeluje kao brižan otac.” Nitko nije vidio što se događa iza zatvorenih vrata.

Sljedećih tjedana snimala sam sve – Darijeve uvrede, prijetnje, trenutke kad je djecu okretao protiv mene. “Tvoja mama je slaba, ne može ti pomoći ni oko zadaće,” govorio bi Sari dok bi joj uzimao bilježnicu iz ruku. Ja bih sjedila u kutu sobe i gutala suze, pokušavajući ostati mirna zbog djece.

Moja sestra Ana dolazila je povremeno iz Zagreba. “Marina, moraš nešto poduzeti! Ne možeš ovako živjeti!” govorila bi mi tiho dok bi mi donosila juhu i lijekove. “Pokušala sam sve… Socijalna služba, policija… Nitko ne vjeruje bolesnoj ženi,” odgovorila bih joj svaki put.

Jednog dana Dario je došao kući ranije nego inače. Djeca su bila kod susjede. Sjela sam za stol i čekala ga. “Znaš li ti koliko si mi uništila život? Sad još moram brinuti o tebi! Da nisi bolesna, odavno bih te izbacio iz stana!” vikao je toliko glasno da su čaše zveckale na polici. U tom trenutku odlučila sam – snimka mora izaći van.

Te noći preslušavala sam sate i sate snimljenih razgovora. Svaka uvreda boljela me više od prethodne. Ali najviše me boljelo što su moja djeca svjedočila svemu tome. Nisam željela da odrastu misleći da je to normalno.

Sljedećeg jutra poslala sam snimke Ani i odvjetnici koju sam jedva uspjela platiti prodajom nakita koji mi je ostao od mame. “Ovo moraš dati socijalnoj službi!” rekla mi je Ana kroz suze. “Neće ti moći uzeti djecu kad vide što im radi!”

Ali Dario je bio brži. Pokrenuo je postupak za skrbništvo tvrdeći da sam psihički nestabilna zbog bolesti i lijekova. Sudac me gledao preko naočala: “Gospođo Marina, jeste li sposobni brinuti se za dvoje maloljetne djece?” Osjećala sam se kao da stojim gola pred cijelim svijetom.

Tri godine trajala je borba po sudovima. Djeca su sve više vremena provodila kod Darija jer sam bila previše slaba za svakodnevne obaveze. Svaki put kad bi ih vratio kući, bili su tiši, povučeniji. Sara me jednom pitala: “Mama, jesi li ti stvarno kriva što smo nesretni?”

Nisam imala snage odgovoriti joj istinu – da nisam ja kriva, nego bolest i čovjek koji nas je trebao voljeti.

Na kraju sam izgubila skrbništvo. Dario je dobio djecu jer “majka nije sposobna zbog zdravstvenog stanja”. Ostala sam sama u stanu koji više nije mirisao na dječji smijeh ni na Sarine kolače.

Zadnje dane provela sam pišući pismo djeci i spremajući sve snimke na USB stick koji sam sakrila u plišanog medu kojeg su oboje voljeli kad su bili mali.

“Možda će jednog dana shvatiti istinu,” šapnula sam sama sebi dok sam gasila svjetlo posljednji put.

Ako ste ikada osjećali da ste sami protiv cijelog svijeta – jeste li imali snage boriti se do kraja? Ili ste morali otići kako bi vaša djeca imala priliku za bolji život?