Moj sin želi oženiti susjedu, a ja to ne mogu prihvatiti – ispovijest jedne majke

“Ne možeš to napraviti, Ivane!” povikala sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala sina kako pakuje svoje stvari. “Mama, molim te, prestani. Znaš da je volim. Lejla je dobra osoba. Zašto ne možeš biti sretna zbog mene?” Njegove riječi su me pogodile kao nož. Stajala sam nasred dnevnog boravka, okružena fotografijama iz djetinjstva, i osjećala kako mi se tlo pod nogama ruši.

Nikada nisam mislila da ću postati majka. Godinama sam gledala druge žene kako vode djecu u školu, kako ih grle na igralištu, dok sam ja šutjela i molila Boga da mi podari dijete. Ivan je došao kasno, kao čudo, kad sam već izgubila nadu. On je bio moje sunce nakon dugih godina tame. Sve sam mu dala – ljubav, pažnju, sigurnost. I sada, kad sam mislila da ću napokon uživati u plodovima svog truda, on mi okreće leđa zbog… susjede.

Lejla živi vrata do nas otkad se doselila iz Tuzle prije pet godina. Njena majka Azra i ja nikada nismo bile bliske – uvijek smo bile pristojne, ali hladne. Lejla je bila tiha djevojka, uvijek s knjigom u ruci, ali nikada nisam mogla zamisliti da će baš ona osvojiti Ivanovo srce. Prvi put sam ih vidjela zajedno prošlog ljeta na klupi ispred zgrade. Smijali su se nečemu što nisam mogla čuti. Tada sam osjetila prvi ubod ljubomore – kao da mi netko otima sina.

“Mama, Lejla i ja želimo se vjenčati na proljeće,” rekao mi je jednog jutra dok smo pili kavu. Skoro sam ispustila šalicu. “Jesi li ti normalan? Tek si završio fakultet! Šta znaš o životu? A ona… ona nije za tebe!”

Ivan je šutio, gledao me onim svojim plavim očima koje su uvijek tražile moje odobrenje. “Znaš li ti što ljudi govore? Da si mogao birati bilo koju djevojku, a ti si izabrao nju!”

“Mama, nije me briga što ljudi govore! Lejla me voli onakvog kakav jesam. S njom mogu biti svoj.”

Nisam znala što više reći. U meni se miješala tuga i bijes. Nisam željela biti ona majka koja guši svoje dijete, ali nisam mogla podnijeti pomisao da će moj sin živjeti s nekim tko dolazi iz druge sredine, s drugačijim običajima i vjerom. U našem malom gradu u Slavoniji ljudi još uvijek šapuću iza leđa kad vide “miješane” parove.

Počela sam izbjegavati susrete s Azrom. Kad bismo se srele na stepenicama, samo bih klimnula glavom i požurila dalje. Osjećala sam se izdano – kao da mi netko uzima ono najvrjednije što imam. Ivan je sve više vremena provodio kod Lejle. Počela sam ga gubiti.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Marija iz Zagreba. “Čujem da ti se sin ženi? S kim?” upitala je bez uvoda.

“Sa susjedom… Lejlom,” odgovorila sam tiho.

“Aha… pa znaš ti kakva su ta djeca danas. Nema tu više ni vjere ni tradicije!”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Što sam pogriješila, Marija? Zar sam ga previše voljela? Zar sam ga previše štitila?”

“Pusti ga neka živi svoj život. Ti si svoje napravila,” rekla je sestra i spustila slušalicu.

Ali nisam mogla pustiti. Počela sam tražiti razloge zašto Lejla nije dobra za mog sina – premlada je, nema stalni posao, njena obitelj nije kao naša… Svaki put kad bih Ivanu pokušala objasniti svoje strahove, on bi samo odmahnuo rukom.

Jednog dana došla je Lejla k nama na ručak. Sjela je za stol kao da joj to pripada. Gledala sam je kako pomaže oko stola, kako se smije mojim šalama koje su već odavno izgubile smisao. “Gospođo Jasna,” rekla mi je tiho dok smo prale suđe, “znam da me ne volite. Ali ja volim Ivana i učinit ću sve da bude sretan.” Pogledala me ravno u oči i prvi put sam vidjela njenu snagu.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli Ivan i ja – o njegovim prvim koracima, o bolnicama i strahu hoće li preživjeti upalu pluća kad je imao šest godina, o svim rođendanima koje smo slavili sami jer nije imao oca… I sada ga trebam pustiti.

Ali kako pustiti dijete koje si čekao cijeli život?

Dani su prolazili, a napetost u kući rasla je do pucanja. Ivan je postajao sve udaljeniji. Jednog dana došao je kući s koferom u ruci.

“Mama, selim kod Lejle. Ne mogu više ovako. Volim te, ali moram živjeti svoj život.” Pogledao me sa suzama u očima.

Nisam ga pokušala zaustaviti. Samo sam sjela na kauč i plakala dok nisam zaspala od umora.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako Ivan ne živi sa mnom. Povremeno me nazove ili dođe na kavu, ali više nije onaj moj dječak. Sada je muškarac koji voli ženu koju ja nisam izabrala za njega.

Pitam se svake noći: Jesam li pogriješila što sam ga pokušala zaštititi ili što ga nisam pustila ranije? Može li majka ikada biti spremna pustiti svoje dijete?

I vi, dragi čitatelji – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav prema djetetu ponekad previše snažna da bismo znali kada stati?