Kad istina zaboli: Priča o Lejli i pravdi na bosansko-hrvatskim ulicama
“Stani! Izlazi iz auta!” povikao je jedan od policajaca, dok mi je drugi svjetlom lampe probao prodrijeti u dušu. Ruke su mi drhtale na volanu, a srce mi je lupalo tako glasno da sam bila sigurna da ga čuju i prolaznici na tramvajskoj stanici. Bila je to obična večer u Zagrebu, vraćala sam se s posla, umorna, ali sretna što ću napokon sjesti s mamom i sestrom na večeru. Nisam ni slutila da će mi ta noć promijeniti život.
“Gospođice, imate li nešto za prijaviti?” pitao je drugi policajac, mršteći se dok je gledao moju osobnu iskaznicu. “Lejla Hadžić… odakle ste vi?”
“Iz Sarajeva,” odgovorila sam tiho, pokušavajući zvučati smireno. “Ali živim ovdje već četiri godine.”
Pogledali su se, onako kako to ljudi rade kad misle da ih ne vidiš. Zrak je bio gust od predrasuda. “Imate li nešto u autu što ne bi smjeli imati? Drogu? Alkohol?”
“Nemam ništa, možete pogledati,” rekla sam, ali glas mi je zadrhtao. Znala sam svoja prava, ali u tom trenutku osjećala sam se kao dijete koje pokušava uvjeriti odrasle da nije krivo.
“Zašto ste nervozni?” upitao je prvi policajac, a drugi je već otvarao vrata suvozača i pretraživao torbu koju sam ostavila na sjedištu.
“Nisam nervozna, samo… žurim kući.”
“Aha, svi žurite kući kad vas zaustavimo,” nasmijao se podrugljivo.
Nisam znala što da kažem. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva, kad su me u školi zadirkivali zbog naglaska i prezimena. Uvijek sam mislila da će s godinama biti lakše, ali te večeri shvatila sam da su neke rane uvijek svježe.
Nakon deset minuta pretrage i ispitivanja, pustili su me bez isprike. Sjela sam u auto i suze su mi same krenule niz lice. Nisam plakala zbog straha, nego zbog poniženja. Zbog toga što sam opet bila ona mala Lejla koja ne pripada ni ovdje ni tamo.
Kad sam stigla kući, mama me dočekala na vratima. “Šta ti je, dušo? Što si tako blijeda?”
“Ništa, mama… samo sam umorna,” slagala sam, ali ona me pogledala onim pogledom koji vidi kroz sve laži.
Sutradan sam ispričala sve sestri Amri dok smo pile kafu na balkonu. “Znaš li koliko puta su mene zaustavili samo zato što vozim auto s bosanskim tablicama?” rekla je tiho. “Ali nikad nisam imala hrabrosti reći im išta.”
“Možda bih trebala prijaviti ovo,” rekla sam nesigurno.
Amra me pogledala s mješavinom ponosa i straha. “Znaš li koliko ljudi šuti? Koliko nas misli da nema smisla boriti se?”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Na poslu nisam mogla misliti ni na šta drugo. Kolegica Ivana primijetila je da sam odsutna.
“Lejla, jesi dobro?”
“Samo… sinoć me policija zaustavila bez razloga. Osjećam se kao da sam opet ona klinka iz Sarajeva kojoj svi govore da nije dovoljno dobra ni za šta.”
Ivana me zagrlila. “Znaš da imaš pravo žaliti se? Ne smiješ to pustiti tek tako.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim onim pričama koje sam čula od prijatelja – o tome kako su ih gledali poprijeko na granici, kako su ih ispitivali gdje idu i zašto, kako su ih pitali imaju li dozvolu za rad ili boravak. Sjetila sam se tate koji je uvijek govorio: “Dijete moje, pravda je spora, ali dostižna – samo moraš biti uporna.”
Sljedećeg dana otišla sam u policijsku postaju. Ruke su mi opet drhtale dok sam ispunjavala pritužbu. Službenik na šalteru bio je mlad dečko s imenom Dario na pločici.
“Želite prijaviti kolege?” pitao je iznenađeno.
“Želim prijaviti nepravdu,” odgovorila sam odlučno.
Dario me gledao nekoliko sekundi, a onda tiho rekao: “Znate li koliko ljudi ovo napravi? Skoro nitko. Većina šuti ili odustane kad vidi koliko je procedura komplicirana.”
“Neću šutjeti,” rekla sam više sebi nego njemu.
Narednih tjedana čekala sam odgovor. Svaki put kad bi zazvonio telefon, srce bi mi preskočilo od straha i nade istovremeno. Mama je bila zabrinuta.
“Lejla, pazi šta radiš… znaš kakvi su ljudi ovdje. Ne vole kad im netko prkosi.”
Ali ja nisam mogla više šutjeti. Nisam to radila samo zbog sebe, nego zbog svih onih koji su šutjeli prije mene – zbog Amre, zbog tate koji je izgubio posao jer je bio ‘došljak’, zbog svih Lejli koje još uvijek misle da ne vrijede dovoljno.
Jednog jutra stiglo mi je pismo iz policije: “Vaša pritužba je zaprimljena i proslijeđena nadležnim tijelima.” Nije bilo isprike, nije bilo priznanja krivnje – samo birokratski odgovor.
Ali meni je to bilo dovoljno za početak. Osjetila sam olakšanje jer sam barem pokušala nešto promijeniti.
Tog dana nazvala me Amra: “Ponosna sam na tebe. Zbog tebe ću i ja sljedeći put reći nešto kad me zaustave bez razloga.”
Na večeri kod kuće mama je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Možda će tvoja hrabrost pomoći nekoj drugoj Lejli jednog dana.”
Gledala sam kroz prozor u svjetla grada koji mi je bio dom i stranac istovremeno.
Ponekad se pitam – koliko nas još mora proći kroz isto da bi nas čuli? Hoće li ikada doći dan kad će naše ime biti samo ime, a ne razlog za sumnju?