Zatvorila sam oči pred njegovim izdajama – dok nisam pala na ulici i shvatila tko je stvarno uz mene
“Ne možeš više zatvarati oči, Ivana!” vrištala sam u sebi dok sam ležala na hladnom pločniku, pokušavajući doći do daha. Kiša je padala po meni, a ljudi su prolazili, neki su zastali, drugi samo pogledali i nastavili dalje. Osjetila sam bol u nozi, ali još više me boljela spoznaja koja mi je prostrujala kroz glavu: gdje je sada moj muž? Gdje je Dario kad mi stvarno treba?
Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer. Bila je subota, išla sam na tržnicu kupiti povrće za ručak. Dario je ostao kod kuće s našom djecom, Tinom i Lanom. Već mjesecima sam osjećala da nešto nije u redu, ali sam šutjela. Zatvarala sam oči pred porukama koje bi mu stizale kasno navečer, pred njegovim iznenadnim “službenim putovanjima” i mirisom parfema na njegovoj košulji koji nije bio moj. Govorila sam sebi: “To je samo faza. Proći će. Djeca su još mala, ne smijem im to napraviti.”
Ali kad sam pala tog jutra, kad mi je noga zapela za rubnik i kad sam osjetila kako mi se svijet ruši, shvatila sam koliko sam sama. U bolnici su me spojili na infuziju i rekli da moram mirovati najmanje mjesec dana. Prva osoba koju sam nazvala bio je Dario. Javio se tek iz trećeg pokušaja.
“Halo?”
“Dario, pala sam… U bolnici sam. Možeš doći?”
Tišina. “Sad? Imam sastanak s klijentom… Možeš li nazvati mamu ili nekog drugog?”
Osjetila sam kako mi se srce steže. “Ne mogu sad pričati, Ivana. Javit ću ti se kasnije.” Prekinuo je.
Satima sam ležala sama u bolničkoj sobi, zureći u bijeli strop i pitajući se gdje sam pogriješila. Sjetila sam se svih onih večeri kad bih čekala da dođe kući, kad bih mu grijala večeru i pravdala ga pred djecom: “Tata puno radi za nas.” Sjetila sam se kako sam šutjela kad bih pronašla crveni ruž na njegovoj košulji ili kad bi mi prijateljice šaptale: “Ivana, zaslužuješ bolje.” Nisam ih htjela slušati. Nisam htjela priznati da moj brak nije onakav kakvim ga prikazujem drugima.
Prva koja je došla bila je moja sestra Sanja. Sjela je kraj mene, uzela me za ruku i rekla: “Znaš da ne moraš sve sama. Znaš da nisi kriva za njegove izbore.” Plakala sam kao dijete u njenom naručju.
“Sanja, što ću sad? Djeca… Kako ću im objasniti?”
“Objasnit ćeš im istinu, ali prvo moraš ozdraviti. Sad si ti na prvom mjestu.”
Dario je došao tek navečer. Donio mi je mobitel koji sam zaboravila kod kuće i rekao: “Evo ti ovo, trebat će ti.” Nije me poljubio, nije me pitao kako sam.
“Djeca su dobro?” upitala sam.
“Kod moje mame su. Sve je pod kontrolom.” Gledao je kroz prozor, nervozno tipkao poruke.
“Dario… Jesi li ti sretan sa mnom?”
Okrenuo se prema meni s pogledom punim umora i nelagode. “Ivana, nemoj sad o tome. Trebam ići.”
Tih dana dok sam ležala prikovana za krevet, sve maske su pale. Dario bi dolazio samo kad bi morao, a najčešće bi slao svoju majku ili sestru da mi donesu stvari iz stana. Djeca su mi nedostajala više nego ikad, a kad bi došli u posjet, vidjela bih im strah u očima – nisu znali što se događa.
Jedne večeri Sanja mi je donijela laptop i rekla: “Pogledaj ovo.” Otvorila mi je poruke koje joj je poslala naša zajednička prijateljica Mirela – slike Darija s drugom ženom u kafiću u centru grada. Držali su se za ruke.
“Znaš li tko je to?” pitala me Sanja tiho.
Znala sam – bila je to njegova kolegica iz firme, Petra. Već mjesecima sam osjećala da nešto postoji među njima, ali nisam htjela priznati ni sebi ni drugima.
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor bolničke sobe i pitala se: “Zašto si ovo dopuštala? Zašto si šutjela? Zbog djece? Zbog straha od samoće?”
Kad su me otpustili iz bolnice, vratila sam se u stan koji više nije bio moj dom. Dario je bio hladan, distanciran. Djeca su bila zbunjena, povučena.
Jednog dana Lana me zagrlila i tiho šapnula: “Mama, nemoj više plakati zbog tate. Mi te volimo najviše na svijetu.” Tada sam znala što moram napraviti.
Pozvala sam Darija na razgovor. Sjeli smo za kuhinjski stol gdje smo nekad zajedno pili kavu i smijali se.
“Dario, ja više ne mogu ovako. Znam za Petru. Znam za sve tvoje laži. Ne želim više lagati ni sebi ni djeci. Želim razvod.”
Gledao me šokirano, ali nisam mu dala priliku da me uvjeri u suprotno.
“Djeca će ostati sa mnom. Želim da budu sretna i da vide što znači poštovanje i ljubav u obitelji. Ako želiš biti dio njihovih života, moraš biti iskren – prema njima i prema sebi.”
Nakon nekoliko tjedana Dario se iselio. Bilo je teško – bilo je dana kad bih plakala satima nakon što djeca zaspu, kad bih preispitivala svaku svoju odluku.
Ali svaki put kad bih pogledala Tinu i Lanu kako se smiju dok crtaju ili igraju u parku sa mnom i Sanjom, znala sam da sam napravila pravu stvar.
Danas živim mirnije nego ikad prije. Još uvijek boli kad pomislim na sve godine koje sam izgubila pokušavajući spasiti nešto što nije vrijedilo spašavanja. Ali naučila sam voljeti sebe – zbog sebe i zbog svoje djece.
Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti zbog straha? Koliko nas još zatvara oči pred istinom misleći da tako štitimo svoju obitelj? Je li bolje živjeti u laži ili imati hrabrosti izabrati sebe?