Nisam više njihova sluškinja: Moja borba za dostojanstvo u vlastitoj obitelji

“Jasmina, gdje si opet ostavila krpu? Sve je mokro!” – viknula je Lejla iz kuhinje, dok sam ja, s bolnim leđima, pokušavala pronaći snagu da još jednom prebrišem pod. U tom trenutku, dok su mi ruke drhtale od umora, a srce od tuge, shvatila sam: nisam više njihova majka, ni svekrva, već obična sluškinja u vlastitoj kući.

Moj sin Dario sjedio je za stolom, gledao u mobitel i pravio se da ne čuje. Unuka Hana trčala je po stanu, ostavljajući tragove blata po svježe opranom tepihu. “Mama, možeš li skuhati još kave? Lejla je umorna od posla,” dobacio je Dario, ne podižući pogled. U tom trenutku osjetila sam kako mi nešto puca u prsima. Zar sam zaista postala nevidljiva u vlastitom domu?

Nekad sam bila učiteljica u osnovnoj školi u Sarajevu. Imala sam poštovanje, osmijehe djece, osjećaj svrhe. Kad je rat počeo, izgubila sam mnogo – dom, prijatelje, sigurnost. Ali nikad nisam izgubila vjeru da će obitelj biti moje utočište. Kad smo se preselili u Zagreb, sve sam dala za Darija: radila sam dva posla, štedjela na sebi da bi on mogao studirati. Bila sam ponosna kad je upoznao Lejlu – pametnu, ambicioznu djevojku iz Tuzle. Vjerovala sam da će zajedno graditi sretnu obitelj.

Ali s vremenom, stvari su se promijenile. Lejla je brzo pronašla posao u banci i uskoro je cijela kuća bila podređena njezinom rasporedu. “Jasmina, možeš li pokupiti Hanu iz vrtića? Ja imam sastanak.” “Jasmina, molim te operi veš, moram spremiti prezentaciju.” Dario je šutio. Kad bih ga pitala zašto ne pomogne, samo bi slegnuo ramenima: “Mama, znaš da Lejla puno radi. Ti si ionako doma.”

Svaki dan bio je isti: ustajanje prije svih, priprema doručka, čišćenje, briga o Hani. Navečer bih sjedila sama u sobi i plakala u jastuk. Ponekad bih nazvala sestru Mirelu u Mostar i požalila joj se. “Jasmina, moraš im reći! Nisi ti njihova sluškinja!” Ali kako reći sinu da me boli njegova nezahvalnost? Kako reći snahi da nisam zaposlena dadilja?

Jednog dana, dok sam vješala veš na balkonu, čula sam Lejlu kako razgovara s prijateljicom na telefonu: “Ma super mi je što Jasmina sve radi. Ne moram ni prstom maknuti kad dođem kući!” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam mogla vjerovati da me tako malo cijeni.

Te večeri, dok smo večerali, skupila sam snagu i progovorila: “Lejla, Dario… Moramo razgovarati.” Pogledali su me iznenađeno. “Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Sve radim za vas, a vi to uzimate zdravo za gotovo. Nisam više mlada i ne mogu sve sama. Želim poštovanje i pomoć.”

Lejla je prevrnula očima: “Pa nitko te ne tjera da radiš sve to! Ako ti smeta, nemoj.” Dario je šutio. Osjetila sam kako mi se srce steže od razočaranja.

Sljedećih dana pokušala sam manje raditi – nisam pokupila Hanu iz vrtića, nisam oprala suđe nakon večere. Kuća je ubrzo postala kaos. Lejla se žalila Dariju: “Tvoja mama nas sabotira!” Dario mi je prišao: “Mama, što ti je? Zašto si takva?”

“Zato što više ne mogu! Zato što želim biti vaša majka i baka, a ne sluškinja!” – povikala sam kroz suze.

Nastala je tišina. Prvi put su me pogledali kao osobu, a ne kao nekoga tko im samo olakšava život.

Nekoliko dana kasnije Lejla mi je donijela kavu u sobu. Sjela je pored mene i tiho rekla: “Znam da ti nije lako s nama. Možda smo pretjerali… Hvala ti što si uvijek tu za Hanu.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam toplinu u njezinim riječima.

Dario mi se ispričao: “Mama, bio sam sebičan. Navikli smo da sve radiš i nismo ni primijetili koliko te to iscrpljuje.” Dogovorili smo se da podijelimo kućanske poslove i da svatko preuzme svoj dio odgovornosti.

Danas više ne ustajem prva niti trčim na svaki njihov poziv. Imam svoje vrijeme – idem na kavu s prijateljicama iz kvarta, čitam knjige koje volim i povremeno posjetim Mirelu u Mostaru. Hana me grli kad dođe iz škole i kaže: “Bako, volim te!” To mi je najveća nagrada.

Ponekad se pitam: koliko nas žena šuti i trpi jer mislimo da je to naša dužnost? Koliko nas zaboravi na sebe dok pokušava ugoditi svima oko sebe? Vrijeme je da progovorimo i izborimo se za svoje dostojanstvo.