Majčina pad: Noć kada sam shvatila koliko sam sama
“Pala sam, treba mi pomoć.” Poruka je stigla u 22:37. Ruke su mi zadrhtale dok sam čitala te riječi na ekranu. Srce mi je preskočilo, a kroz glavu su mi prošle slike: majka na podu, sama, bespomoćna. U tom trenutku, sve drugo je nestalo – posao, računi, planovi za vikend. Samo ona i ja.
Oblačim jaknu preko pidžame, grabim ključeve i mobitel. Otac je umro prije pet godina, brat Dino živi u Zagrebu i javlja se samo kad mu treba novac. Ja sam ostala ovdje, u Sarajevu, s majkom koja se sve više povlači u sebe otkako joj je dijagnosticirana Parkinsonova bolest. Svaki dan je nova borba: s lijekovima, s njenim raspoloženjima, s vlastitom grižnjom savjesti što nisam bolja kćerka.
Trčim niz stepenice, preskačem po dvije. U liftu gledam svoj odraz – podočnjaci, kosa u neredu, oči pune straha. “Samo da nije slomila kuk”, šapćem sebi. U autu mi ruke drhte toliko da jedva ubacujem u prvu. Kiša lupa po vjetrobranskom staklu, a ja vozim kroz prazne ulice kao kroz maglu.
Telefon zvoni. Majčin broj. “Mama? Jesi li dobro?”
“Ne mogu ustati, Amra… Boli me ruka…” Glas joj je tanak, prestravljen.
“Dolazim za pet minuta! Ne miči se!”
Sjećam se kad sam bila mala i padala s bicikla. Majka bi me podigla, puhnuo bi na ogrebotinu i rekla: “Nije ništa strašno, Amra. Samo ustani.” Sad bih dala sve da mogu učiniti isto za nju.
Parkiram ispred zgrade, trčim uz stepenice do trećeg sprata. Vrata su otključana. U predsoblju leži majka, sklupčana kao dijete. Lice joj je izobličeno od bola.
“Mama! Gdje te boli?”
“Ruka… i kuk… Nisam mogla doći do telefona… Satima sam ležala…”
Suze mi naviru same. “Zašto nisi zvala ranije?”
“Nisam htjela smetati… Znam da si umorna od posla…”
Taj osjećaj krivnje me proždire iznutra. Koliko puta sam joj rekla da me može zvati kad god hoće? Koliko puta sam ipak bila preumorna da razgovaram s njom kad dođem kući?
Zovem hitnu pomoć. Dok čekamo, sjedim pored nje na podu i držim je za ruku. “Bit će sve u redu, mama. Obećavam.” Ali ni sama ne vjerujem u to.
Hitna dolazi brzo. Liječnik je mlad, zove se Jasmin. Pregledava majku pažljivo.
“Morat ćemo je odvesti na RTG. Sumnjam na prijelom podlaktice i možda kuka.”
Pomažem im da je smjeste na nosila. Pogledava me očima punim straha i srama.
“Amra, nemoj ostati sama kod kuće…”
“Neću, mama. Idem s tobom.”
U bolnici čekamo satima. Hladno je i miriše na dezinfekciju. Majka šuti, ja šutim. Oko nas ljudi sa svojim tragedijama – starac koji ne može disati, djevojčica s visokom temperaturom, žena koja plače u tišini.
Jasmin dolazi s nalazima.
“Nažalost, slomljen je kuk i podlaktica. Morat ćemo je zadržati nekoliko dana.”
Majka skreće pogled od mene. Znam što misli: kako će sad kući? Tko će joj pomoći? Kako će dalje?
Te noći sjedim na stolici pored njenog kreveta i gledam kroz prozor bolnice na svjetla Sarajeva. Osjećam se kao da sam zarobljena između dva svijeta – onog gdje sam još uvijek nečije dijete i onog gdje sam roditelj vlastitoj majci.
Sutradan zovem Dinu.
“Dino, mama je pala. Slomila je kuk i ruku. Morat će na operaciju.”
Tišina s druge strane.
“Jesi li sigurna da ne možeš to sama srediti? Znaš da imam posao ovdje…”
Bijes mi navire u grlu.
“Znaš li ti koliko mi je teško? Sama sam ovdje! Ne mogu više!”
On uzdahne.
“Poslat ću ti nešto novca za lijekove…”
Prekidam vezu prije nego što kažem nešto zbog čega ću kasnije žaliti.
Dani prolaze u bolnici. Majka teško podnosi operaciju. Ponekad me ne prepoznaje kad se probudi iz anestezije.
“Amra? Gdje si bila? Zašto si me ostavila samu?”
Svaki put kad to izgovori, osjećam kako mi srce puca na komadiće.
Kad se konačno vrati kući, sve se mijenja. Moram uzeti bolovanje s posla – šefica nije oduševljena.
“Znaš li ti koliko nas ima koji imamo stare roditelje? Svi radimo!”
Ali ona ne zna kako je to kad ti majka noću plače od bola ili kad joj moraš pomagati oko najosnovnijih stvari – hranjenja, kupanja, oblačenja.
Jedne večeri, dok joj mijenjam zavoj na ruci, pogleda me suznih očiju.
“Oprosti što ti kvarim život, Amra… Da barem nisam pala…”
Grlim je čvrsto.
“Ti si moj život, mama. Samo bih voljela da nisam tako sama u svemu ovome…”
Ponekad uhvatim sebe kako zavidim ljudima koji imaju braću i sestre koji pomažu ili one koji mogu platiti njegovateljicu bez da razmišljaju hoće li imati za režije idući mjesec.
Ali najteže od svega je osjećaj usamljenosti – ne samo fizičke nego one dublje, kad znaš da nemaš kome reći koliko te boli gledati roditelja kako nestaje pred tvojim očima.
Noću ležim budna i pitam se: Je li ovo cijena ljubavi? Jesmo li svi mi osuđeni da jednog dana budemo sami sa svojim roditeljima i svojom krivnjom?
Što vi mislite – ima li izlaza iz ove usamljenosti ili smo svi prepušteni sami sebi kad život postane najteži?