Nisam samo adresa: Priča o zagrebačkom stanu, obiteljskim snovima i izdaji
“Ne možeš mi to napraviti, Lana! Ovo je moj dom!” – glas mi je drhtao dok sam gledala svoju sestričnu ravno u oči. Sunce se probijalo kroz prozor mog malog stana u Trešnjevci, ali unutra je bilo ledeno. Lana je stajala nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, s onim tvrdoglavim izrazom koji sam znala još otkako je bila dijete.
“Teta Ivana, nije to ništa osobno. Samo… znaš i sama koliko je teško danas doći do svog stana. Mama mi je rekla da si ti ionako sama i da bi bilo pošteno da stan pređe na mene kad već nemaš djece.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam mogla vjerovati da čujem te riječi iz Laninih usta. Odrasla sam s njezinom majkom, svojom sestrom Marinom, dijelile smo sve – od zadnje kriške kruha do tajni o prvim ljubavima. Kad se Marina udala i preselila u Osijek, ostala sam u Zagrebu, a Lana je često dolazila kod mene na praznike. Bila mi je kao kćer koju nikad nisam imala.
Ali sada, nakon što je Marina ostala bez posla i zapala u dugove, sve se promijenilo. Počeli su me zvati češće, prvo s pitanjima o zdravlju, zatim o mojoj mirovini, a onda su počele dolaziti i suptilne primjedbe o tome kako bi bilo lijepo da Lana ima svoj stan u Zagrebu.
“Lana, ja sam ovaj stan otplaćivala trideset godina! Sjećaš se kad sam radila dvije smjene u bolnici? Sjećaš se kako smo zajedno bojali zidove? Ovo nije samo stan – ovo je moj život!”
Lana je slegnula ramenima. “Znam, ali… mama kaže da bi ti bilo lakše da si negdje bliže njoj. Možda u Osijeku? Tamo su stanovi jeftiniji. Ovdje bi meni puno značilo imati svoj prostor.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Nisam imala nikoga osim njih dvije. Moj muž Ivan poginuo je prije petnaest godina u prometnoj nesreći kod Slavonskog Broda. Djecu nismo imali. Sve što sam imala, ulagalo se u ovaj stan i u obiteljsku ljubav koju sam pokušavala održati na životu.
Nisam spavala te noći. Gledala sam kroz prozor na tramvaje koji su prolazili Ilicom i pitala se gdje sam pogriješila. Je li ljubav prema obitelji uvijek ovako bolna? Sljedećih dana Marina me zvala svaki dan.
“Ivana, znaš da Lana nema šanse kupiti stan u Zagrebu s ovom plaćom. Ti si sama, a ona je mlada, treba joj početak. Zar ne možeš biti velikodušna?”
“Marina, ja nisam mrtva! Još uvijek živim ovdje! Zar ti stvarno misliš da bih trebala napustiti svoj dom?”
S druge strane slušalice čula sam tišinu, a onda hladan glas: “Znaš što? Oduvijek si bila sebična. Nikad nisi znala dijeliti. Zato si i ostala sama.”
Te riječi su me zaboljele više od svega što su mogle učiniti s mojim stanom. Počela sam izbjegavati njihove pozive, ali Lana je dolazila nenajavljeno, donosila cvijeće ili kolače koje nisam mogla progutati od gorčine.
Jednog dana stiglo mi je pismo iz javnobilježničkog ureda. Marina je pokrenula postupak za utvrđivanje vlasništva nad stanom, pozivajući se na nekakvo staro obećanje koje sam navodno dala još dok je Ivan bio živ. Nisam mogla vjerovati – moja vlastita sestra spremna je lagati kako bi njezina kći dobila ono što želi.
Otišla sam kod susjede Mirele po savjet. Ona me slušala bez riječi, a onda rekla: “Ivana, obitelj zna biti najgora kad su novci u pitanju. Ali ne smiješ im dati ono što si krvavo zaradila. Ako popustiš sad, ostat ćeš bez svega – i stana i dostojanstva.”
Te noći sanjala sam Ivana kako sjedi za našim starim kuhinjskim stolom i smiješi se: “Ne daj svoje snove nikome, Iva.” Probudila sam se s osjećajem odlučnosti kakvu nisam imala mjesecima.
Sljedeći put kad su Lana i Marina došle, dočekala sam ih s papirima od odvjetnika na stolu.
“Ovaj stan ostaje moj dok god dišem. Kad mene više ne bude, možete raditi što hoćete. Ali dok sam živa – ovo je moj dom i ne dam ga nikome!”
Marina je pocrvenjela od bijesa. “Znači tako? Dobro, vidjet ćemo tko će zadnji ostati ovdje!”
Lana je šutjela, gledala u pod. Kad su otišle, osjećala sam se prazno ali i ponosno – prvi put nakon dugo vremena znala sam da branim samu sebe.
Danas sjedim na svom balkonu i gledam zalazak sunca nad Zagrebom. Znam da više ništa neće biti isto između mene i moje sestre. Ali možda je vrijeme da naučim biti sama sa sobom – i da shvatim kako ponekad moramo reći “ne” čak i onima koje najviše volimo.
Pitam se: Je li stvarno sebično čuvati ono što smo sami stvorili? Ili je veća izdaja kad obitelj traži previše? Što biste vi učinili na mom mjestu?