Izgubljena između majčine ljubavi i bratove sjene: Priča o Ani

“Zašto uvijek moraš sve pokvariti, Ana?” majčin glas odjeknuo je kroz stan dok sam stajala na vratima dnevne sobe, stisnutih šaka i suznih očiju. “Nije ona ništa kriva, mama!” začuo se glas mog mlađeg brata Ivana iz kuhinje, gdje je mirno sjedio i jeo kolač koji sam ja ispekla. Osjetila sam kako mi srce tone. Opet ista priča: ja sam kriva, Ivan je anđeo.

Odrasla sam u malom stanu u Sarajevu, s pogledom na brda koja su zimi znala biti prekrivena snijegom. Otac je radio u Njemačkoj, dolazio bi jednom godišnje s poklonima i osmijehom, ali nikada nije bio tu kad su se lomile najvažnije stvari. Mama, Jasna, bila je stroga žena, uvijek uredna, uvijek s planom. Ali njezini planovi nikada nisu uključivali mene. Sve što sam radila bilo je pogrešno: ocjene nisu bile dovoljno dobre, haljina nije bila dovoljno lijepa, prijatelji nisu bili dovoljno pristojni.

Ivan je bio njezin ponos. Rođen kad sam imala sedam godina, bio je njezina kasna radost. “Moj mali princ,” govorila bi dok bi mu brisala lice nakon ručka. Ja sam tada već naučila sama prati suđe i spremati sobu. Sjećam se kako sam jednom pokušala privući njezinu pažnju crtežom koji sam napravila u školi. Pogledala ga je letimično i rekla: “Lijepo, ali vidi kako Ivan zna crtati auto!” Ivan je tada imao četiri godine i crtao samo škrabotine.

Godine su prolazile, a ja sam postajala sve tiša. U školi sam bila odlična učenica, ali to nije bilo dovoljno. Jednom sam osvojila drugo mjesto na natjecanju iz matematike. Mama je samo slegnula ramenima: “Zašto nisi bila prva?” Ivan je dobio trojku iz engleskog i dobio čokoladu.

S vremenom sam počela izbjegavati kuću. Pronalazila bih izgovore da ostanem duže u knjižnici ili kod prijateljice Lejle. Lejla je imala majku koja ju je grlila bez razloga i pitala kako joj je prošao dan. Kad bih to spomenula mami, ona bi samo odmahnula rukom: “Nije život bajka, Ana.”

Najgore je bilo kad je tata umro. Došao je iz Njemačke bolestan, a mama se potpuno povukla u sebe. Ivan je tada imao 14 godina i počeo izlaziti s lošim društvom. Mama ga je branila pred svima: “On je samo izgubljen bez oca.” Ja sam tada imala 21 godinu i studirala u Zagrebu. Vraćala bih se kući za praznike i svaki put osjećala kao uljez.

Jednog ljeta došla sam kući ranije nego što su me očekivali. Zatekla sam Ivana kako pretražuje moju sobu. “Što radiš?” pitala sam ga tiho. Pogledao me s prezirom: “Mama kaže da sigurno imaš nešto što skrivaš od nas.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Otišla sam do mame i pitala je zašto dopušta Ivanu da mi ulazi u sobu. Pogledala me hladno: “On ima pravo znati što se događa u ovoj kući. Ti si uvijek bila tajanstvena.” Tada sam prvi put povisila glas: “Mama, ja nisam tvoj neprijatelj! Samo želim da me vidiš!”

Te noći nisam spavala. Sjedila sam na prozoru i gledala svjetla grada. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Zašto nisam dovoljno dobra? Zašto me ne voli kao Ivana?

Godinama kasnije, kad sam već radila kao profesorica matematike u Osijeku, Ivan me nazvao usred noći. Bio je pijan i plakao: “Ana, sve si imala pravo… Mama me guši… Ne mogu više…” Tada sam shvatila da ni njemu nije lako biti njezin miljenik.

Mama sada živi sama u Sarajevu. Povremeno me nazove, ali razgovori su kratki i površni. Ivan živi u Mostaru i rijetko se javlja. Ponekad se pitam jesmo li svi mi žrtve njezine ljubavi – ili njezine nesposobnosti da voli jednako.

Sjedim sada na balkonu svog stana u Osijeku i gledam zalazak sunca. U ruci držim fotografiju iz djetinjstva – nas troje na izletu na Jahorini. Svi se smijemo, ali ja znam da taj osmijeh nije bio iskren.

Pitam vas: može li dijete ikada zaboraviti da ga majka nije voljela dovoljno? I koliko nas još šuti o tome, skrivajući bol iza uspjeha ili tišine?