“Nisam parazit!” – Moja borba za poštovanje u muževoj porodici

“Opet sjediš? Zar ti je teško barem kavu skuhati kad već ništa drugo ne radiš?” – riječi moje svekrve, Vesne, odzvanjale su kuhinjom dok sam pokušavala umiriti uplakanu Lejlu, a mali Tarik mi je vukao pidžamu tražeći još mlijeka. U tom trenutku, između mirisa kave i pelena, osjetila sam kako mi srce tone. Nisam joj odgovorila, samo sam progutala knedlu i nastavila ljuljati Lejlu, nadajući se da će ovaj dan proći bez novih svađa.

Nikad nisam mislila da će mi život nakon vjenčanja s Adnanom biti ovakav. Odrasla sam u Splitu, u obitelji gdje su se problemi rješavali razgovorom, a ne šutnjom ili pasivnom agresijom. Kad sam se udala i preselila u Sarajevo, znala sam da će biti prilagodbe, ali nisam očekivala da ću svaki dan morati dokazivati da vrijedim. Vesna je od prvog dana gledala na mene kao na uljeza. “Naša Adnana mogao je naći bolju, školovaniju, neku iz naše mahale”, šaputala je susjedi Sabini dok sam ja u dvorištu vješala pelene.

Adnan je bio između dvije vatre. Volio me, ali nije imao snage suprotstaviti se majci. “Pusti, proći će je to”, govorio bi navečer dok bi mi brisao suze s obraza. Ali nije prolazilo. Svaki moj pokušaj da doprinesem kući bio je ismijan. Kad sam predložila da otvorim mali online biznis s izradom nakita, Vesna je samo odmahnula rukom: “Ko će to kupovati? Bolje ti je da se brineš o djeci i mužu.”

Najgore su bile nedjelje. Tada bi cijela porodica dolazila na ručak – Adnanova sestra Mirela sa mužem i djecom, stric Emir i tetka Sanja. Svi bi sjedili za stolom, a ja bih posluživala kao konobarica. Ako bi nešto zaboravila donijeti, Vesna bi glasno komentirala: “Eh, kad nisi naučila kod svoje matere kako se vodi kuća!” Osjećala sam se kao sluškinja u vlastitom domu.

Jednog dana, dok sam presvlačila Lejlu, čula sam Vesnu kako razgovara telefonom s prijateljicom: “Ma ona ti ništa ne radi, sjedi po cijeli dan, Adnan sve nosi kući. Parazit, šta ćeš!” U tom trenutku mi je pukao film. Ušla sam u dnevni boravak s Lejlom u naručju i rekla: “Nisam parazit! Svaki dan brinem o vašim unucima, kuham, čistim, perem. Zar to nije rad? Zar to nije vrijedno?”

Vesna me pogledala iznenađeno, ali nije rekla ništa. Samo je slegnula ramenima i nastavila gledati televiziju. Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam ostavila iza sebe – posao u knjižari, prijatelje iz Splita, slobodu da budem svoja. Ovdje sam bila samo “Adnanova žena” i “majka njegove djece”.

Sutradan sam odlučila razgovarati s Adnanom ozbiljno. “Ne mogu više ovako. Ili ćemo živjeti sami ili ću se vratiti u Split. Ne želim da naša djeca rastu u kući gdje se njihova majka ponižava svaki dan.” Adnan je šutio dugo, a onda rekao: “Znam da ti je teško. Ali mama je sama otkad je tata umro… Ne mogu je ostaviti.”

Osjećala sam se zarobljeno između tuđih očekivanja i vlastitih potreba. Dani su prolazili u istoj rutini – Vesna bi me kritizirala zbog svega: previše soli u supi, previše vremena na mobitelu dok uspavljujem djecu, premalo pažnje Adnanu kad dođe s posla. Počela sam gubiti vjeru u sebe.

Jednog jutra, dok sam šetala s djecom po parku na Grbavici, srela sam Amru, staru poznanicu iz Splita koja se udala za Sarajliju i prošla slično. “Znaš šta mi je pomoglo? Počela sam raditi online – prevodim tekstove za jednu firmu iz Zagreba. Nije puno para, ali osjećam se korisno i imam svoje vrijeme.” Te riječi su mi dale nadu.

Te večeri sam sjela za laptop i počela tražiti poslove koje mogu raditi od kuće. Prijavila sam se za nekoliko freelance poslova i ubrzo dobila prvi angažman – pisanje članaka za jedan portal o roditeljstvu. Kad sam dobila prvu uplatu na račun, osjećala sam se kao da sam osvojila svijet.

Ali Vesna nije odustajala. Kad je saznala da radim online, rekla je: “Aha, sad ćeš još manje biti uz djecu! Ko će ih paziti dok ti tipkaš po tom kompjuteru?” Nisam joj odgovarala. Naučila sam da joj ne mogu dokazati svoju vrijednost riječima.

S vremenom su djeca rasla, a ja sam postajala sve sigurnija u sebe. Počela sam pisati blog o svom iskustvu majčinstva na Balkanu – o svim izazovima, predrasudama i borbi za dostojanstvo žena koje ostaju kod kuće s djecom. Dobivala sam poruke podrške od žena iz cijele regije: “I ja prolazim isto! Hvala što si napisala ono što svi šute!”

Adnan je polako počeo shvaćati koliko mi znači moj mali posao i podrška drugih žena. Jedne večeri mi je rekao: “Vidim da si sretnija otkad pišeš i radiš nešto svoje. Možda bismo stvarno trebali razmisliti o svom stanu…”

Nakon četiri godine borbe, uspjeli smo pronaći mali stan na Dobrinji i preseliti se. Vesna nas nije ispratila s osmijehom, ali ni ja više nisam tražila njeno odobrenje.

Danas, kad pogledam unatrag, pitam se: Koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja? Koliko nas još šuti kad nas nazivaju parazitima samo zato što brinemo o djeci i domu? Možda je vrijeme da progovorimo glasnije – za sebe i za sve žene koje još uvijek čekaju svoje mjesto pod suncem.