Majčina Nova Stranica: Kad Sam Prvi Put Izabrala Sebe
“Što ti to radiš, mama?!” Ivana je stajala na sredini dnevnog boravka, ruku prekriženih na prsima, lice joj je bilo crveno od bijesa i nevjerice. Njezina mlađa sestra, Ana, šutjela je, ali pogled joj je govorio sve. U rukama sam držala papir – testament tetke Ljubice iz Sarajeva, žene koju sam jedva poznavala, ali koja mi je ostavila stan u staroj zgradi na Grbavici.
“Ne razumijem vas,” prošaptala sam, glas mi je drhtao. “Cijeli život sam vas stavljala na prvo mjesto. Sad kad imam nešto svoje, kad želim nešto za sebe… vi ste protiv?”
Ivana je zakolutala očima. “Mama, pa ti si uvijek bila tu za nas! Šta ćeš sad sama u Sarajevu? Šta će tata bez tebe? Šta ćemo mi kad dođemo kući, a tebe nema?”
Tata je sjedio za stolom, šutio i gledao kroz prozor. Znam da ga boli, ali još više me boli što nitko ne vidi mene. Godinama sam bila nevidljiva – kuhala, prala, radila dva posla da bi cure mogle na fakultet i ekskurzije. Nisam se žalila. Ali sad… Sad imam priliku.
Noćima nisam spavala. Gledala sam stare slike – rođendani, more u Makarskoj, Božići kad smo svi bili zajedno. Sjećam se kako sam kao djevojka sanjala o putovanjima, o tome da pišem knjigu ili makar da sjedim u miru na balkonu s kavom i knjigom. Sve je to nestalo kad sam postala majka. Ne žalim ni za čim, ali… zar je grijeh poželjeti nešto za sebe?
Ana me jednom uhvatila kako plačem u kuhinji. “Mama… ne moraš uvijek biti jaka.”
Pogledala sam je kroz suze. “A tko će biti ako ne ja?”
“Možda je vrijeme da pustiš nas da budemo jaki za tebe.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam pakirala kofere. Tata nije rekao ni riječ kad sam mu rekla da idem pogledati stan. Samo je kimnuo glavom i stisnuo mi ruku. U autobusu za Sarajevo srce mi je tuklo kao ludo – osjećaj krivnje i uzbuđenja borili su se u meni.
Stan je bio mali, pun prašine i uspomena na ženu koju nisam poznavala. Ali s prozora se vidio Trebević, a miris grada podsjetio me na mladost. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir.
Nisam odmah odlučila ostati. Vratila sam se kući, ali više ništa nije bilo isto. Ivana me gledala kao stranca. Ana je pokušavala biti podrška, ali osjećala sam da ih razočaram. Suprug je šutio danima.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Ivana je pukla.
“Znaš li ti koliko si sebična? Ostavljaš nas zbog nekog stana! Zar ti nije dosta što si nas imala?”
Nisam vikala. Samo sam tiho rekla: “Cijeli život sam bila vaša. Sad želim biti svoja.”
Nakon toga više ništa nije bilo isto. Dani su prolazili u tišini i napetosti. Počela sam pisati dnevnik – sve ono što nisam mogla reći njima, pisala sam sebi. Pisala sam o strahu da ću ih izgubiti, o krivnji što želim nešto drugo, o snovima koje sam zakopala.
Jednog dana Ana mi je donijela kavu u krevet.
“Mama… znaš li koliko si nas naučila? Da budemo snažne, da se borimo za sebe. Možda je vrijeme da i ti to napraviš.”
Te riječi su mi dale snagu. Odluka je pala – selim se u Sarajevo na nekoliko mjeseci. Suprug me ispratio do autobusa bez riječi, ali kad sam ulazila, šapnuo mi je: “Vrati se kad budeš spremna.”
U Sarajevu sam upoznala susjede – Amiru iz prizemlja koja pravi najbolju pitu na svijetu i Dževada koji svira harmoniku svake subote navečer. Počela sam pisati kratke priče za lokalni portal. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živom.
Ivana mi nije pisala mjesecima. Ana je dolazila vikendom i donosila vijesti iz Zagreba. Suprug me zvao svaku večer – pričali smo o svemu osim o meni.
Jedne večeri zazvonio je mobitel – Ivana.
“Mama… oprosti.” Glas joj je bio tih. “Bojala sam se da ćeš nas zauvijek ostaviti.”
“Neću vas nikad ostaviti,” rekla sam kroz suze. “Samo želim biti i nešto više od vaše mame.”
Vratila sam se nakon šest mjeseci – drugačija žena. Donijela sam sa sobom miris Sarajeva i rukopis svoje prve knjige. Obitelj me dočekala s osmijehom i suzama.
Danas, kad sjedim na balkonu s kavom i knjigom, pitam se: Zašto nam društvo ne dopušta da budemo više od onoga što drugi očekuju od nas? Koliko nas još živi tuđe živote umjesto svojih?
Što vi mislite – jesam li bila sebična ili hrabra?