Granice za stolom: Priča o ljubavi, boli i dostojanstvu
“Ako nećeš sjesti za stol s mojom porodicom, samo skuvaj i postavi sto, pa idi!” Dario je stajao nasred kuhinje, ruku stisnutih u šake, glas mu je bio hladan kao da govori strancu, a ne ženi s kojom dijeli život. U tom trenutku, dok sam držala kutlaču iznad lonca sarme, osjetila sam kako mi srce tone negdje duboko, kao da ga je netko zgrabio i stisnuo svom snagom.
Šest mjeseci prošlo je otkako sam posljednji put sjela za isti stol s njegovom porodicom. Šest mjeseci otkako su me na onoj večeri, pred svima, izvrijeđali zbog mog posla. “Nije to posao za ženu!” viknula je njegova majka Ljubica, a njegov brat Goran dobacio: “Bolje bi ti bilo da rodiš dijete nego da se motaš po sudu s tim tvojim papirima!” Ja sam pravnica. Volim svoj posao. Ali tada sam prvi put osjetila kako je biti sam protiv svih.
Dario je te večeri šutio. Nije me pogledao dok sam ustajala od stola, dok su mi suze klizile niz lice. Nije rekao ni riječ kad sam otišla u našu sobu i zatvorila vrata za sobom. Kasnije mi je samo tiho rekao: “Znaš kakvi su oni. Ne misle loše.”
Od tada sam izbjegavala svaku porodičnu večeru. Kuhala bih, postavila stol, a onda bih se povukla u sobu pod izgovorom glavobolje ili posla. Dario je isprva šutio, ali sada mu je prekipjelo.
“Ivana, ne može ovako više! Svi pitaju gdje si, svi misle da te nešto mučim! Ako nećeš biti dio porodice, onda…”
“Onda što?” prekinula sam ga drhtavim glasom. “Onda ćeš me ostaviti? Zbog njih? Zbog toga što ne mogu sjediti s ljudima koji me ne poštuju?”
Dario je uzdahnuo i sjeo za kuhinjski stol. “Ne razumiješ ti… Kod nas se porodica ne bira. Moraš biti dio toga, svi smo prošli kroz to. I ja sam slušao Gorana kad me zadirkuje, i majku kad viče. To je normalno.”
“Normalno?” ponovila sam kroz suze. “Normalno je da me ponižavaju pred tobom i da ti šutiš? Da ja moram trpjeti samo zato što su oni tvoja porodica?”
Tišina. Samo zvuk kuhala na štednjaku i moje ubrzano disanje.
Navečer sam ležala budna, gledala u plafon i razmišljala o svemu što sam prošla otkad sam došla u ovu kuću. Sjetila sam se svog oca u Sarajevu, kako bi uvijek stao uz mene kad bi me netko povrijedio. Sjetila sam se majke koja bi rekla: “Ivana, tvoje dostojanstvo ti nitko ne može uzeti ako ga sama ne predaš.”
Sljedećeg dana došla je subota – dan za porodični ručak kod svekrve. Miris pečene piletine širio se kućom dok sam rezala salatu. Dario je došao iza mene i tiho rekao: “Molim te, Ivana… Samo ovaj put. Sjedi s nama.”
Okrenula sam se prema njemu. “Dario, ja ne mogu sjediti s njima dok ne čujem izvinjenje. Dok ne shvate koliko su me povrijedili. Ja nisam samo tvoja žena koja kuha i postavlja sto. Ja sam osoba koja zaslužuje poštovanje.”
On je odmahnuo glavom i izašao iz kuhinje.
Kad su došli Ljubica, Goran i njegova žena Sanja, atmosfera je bila napeta kao nikad prije. Svi su sjeli za stol osim mene. Donijela sam supu i tiho rekla: “Izvolite.” Ljubica me pogledala ispod oka.
“Ivana, zar opet nećeš s nama? Šta smo ti mi skrivili?”
Duboko sam udahnula. “Povrijedili ste me prošli put kad ste rekli da moj posao nije vrijedan, da nisam dovoljno dobra jer nemam djecu. To boli. I boli još više što niko nije rekao izvini.”
Goran se nasmijao podrugljivo: “Ma pusti to, šta si osjetljiva! Svi se šalimo!”
“To nije šala”, odgovorila sam mirno ali odlučno. “To je moje dostojanstvo.”
Dario je gledao u tanjir, a Sanja je šutjela.
Ljubica je uzdahnula: “Znaš ti nas… Mi smo takvi, malo grubi na jeziku… Ali dobro, ako te to toliko boli – izvini.” Rekla je to kao da joj riječ zapinje u grlu.
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali ovaj put od olakšanja i tuge istovremeno.
Ručak je prošao u tišini. Nakon što su otišli, Dario mi je prišao.
“Zadovoljna? Sad si dobila svoje izvinjenje.” Njegov ton bio je gorak.
“Nisam zadovoljna”, odgovorila sam tiho. “Ali barem znaju kako se osjećam.” Pogledala sam ga ravno u oči: “A znaš li ti kako se ja osjećam? Znaš li koliko boli kad osoba koju voliš ne stoji uz tebe?”
Dario nije odgovorio.
Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu – o granicama koje postavljamo zbog sebe, o ljubavi koja ponekad boli više nego što liječi, o porodici koju biramo i onoj koju dobijemo.
Ponekad se pitam: Je li vrijedno boriti se za svoje dostojanstvo ako to znači gubiti ljubav? Ili ljubav bez poštovanja ionako nije prava ljubav? Šta vi mislite?