Gorka istina o obitelji: Kako je šesto dijete moje rođakinje sve promijenilo
“Zar ti je stvarno ovo trebalo, Ivana? Šesto dijete?” riječi su mi izletjele prije nego što sam ih uspjela progutati. Stajala sam u kuhinji, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci, dok je moja rođakinja zurila kroz prozor, izbjegavajući moj pogled. U zraku je visio miris svježe pečenih kiflica, ali ni on nije mogao prikriti težinu trenutka.
Ivana je šutjela. Njezina ramena su se lagano tresla, ali nisam znala je li to od hladnoće ili od suza koje je pokušavala sakriti. Dario, njezin muž, sjedio je za stolom, listajući novine, ali nisam mogla ne primijetiti kako mu ruke drhte. Njegova šutnja bila je glasnija od bilo kakve svađe.
“Nisi ti ta koja će mi suditi, Ana,” napokon je progovorila Ivana, glasom koji je bio istovremeno umoran i prkosan. “Nisi ti ta koja svaku noć broji kune i pita se hoće li biti dovoljno za kruh i mlijeko.”
Sjetila sam se dana kada smo bile djevojčice, kada smo zajedno sanjale o velikim gradovima i životima daleko od naše male bosanske varoši. Ivana je uvijek bila ona koja je željela veliku obitelj, dok sam ja sanjala o karijeri i putovanjima. Ali sada, gledajući njezino blijedo lice i umorne oči, nisam znala jesam li ja ta koja je pogriješila ili ona.
“Dario,” pokušala sam nježno, “što ti misliš o svemu ovome?”
Podigao je pogled s novina. U njegovim očima nije bilo bijesa, samo neka duboka tuga i rezignacija. “Što ja mislim? Mislim da me nitko ništa ne pita. Djeca dolaze kao kiša u proljeće – iznenada i bez najave. A ja samo skupljam kante da ne potopimo kuću.”
Ivana ga je pogledala s mješavinom ljubavi i gorčine. “Nije to samo moja odluka, Dario. Znaš dobro kako je bilo prošli put…”
Tišina je ponovno ispunila prostoriju. Sjetila sam se prošlog ljeta, kada je Ivana izgubila bebu u petom mjesecu trudnoće. Nitko nije pričao o tome, ali svi smo osjećali prazninu koja se uvukla u njihovu kuću.
“Znaš li što ljudi govore po selu?” upitala sam tiho. “Kažu da ste ludi što imate toliko djece. Kažu da ste sebični jer ne možete svima pružiti ono što im treba.”
Ivana se nasmijala – gorak, kratak smijeh. “Ljudi uvijek pričaju. Kad imaš jedno dijete, pitaju kad će drugo. Kad imaš troje, pitaju jesi li normalan. Kad imaš šestero, onda si već tema za ogovaranje na pijaci.”
Osjetila sam kako mi srce steže tuga i nemoć. Nisam znala kako pomoći ni njoj ni Dariu. Moja majka mi je dan prije rekla: “Ana, pusti ih neka žive kako znaju. Svaka obitelj ima svoje križeve.” Ali kako pustiti kad vidiš da se netko koga voliš polako gubi pod teretom svakodnevice?
Te večeri ostala sam kod njih na večeri. Djeca su trčkarala po stanu, smijala se i vrištala, a Ivana ih je pokušavala smiriti dok je Dario sjedio u kutu s daljinskim upravljačem u ruci. U jednom trenutku najstarija kći, Lana, povukla me za rukav.
“Teta Ana, hoćeš li ostati kod nas? Mama često plače kad misli da ne gledamo…”
Zagrlila sam Lanu i osjetila kako mi suze naviru na oči. “Bit ću tu kad god me trebate,” šapnula sam joj.
Kasnije te noći, dok sam sjedila na balkonu s Ivanom, povjerila mi se kroz suze: “Ana, bojim se. Bojim se da ću puknuti. Bojim se da će Dario otići jer više ne može izdržati ovaj pritisak. Bojim se da ću izgubiti sebe među svim ovim obavezama i djecom… Ali kad osjetim bebu kako mi udara u trbuhu, sve brige na trenutak nestanu.”
Nisam imala odgovore. Samo sam ju držala za ruku i slušala.
Sljedećih tjedana napetost u obitelji rasla je poput oluje nad Jadranom ljeti – svi su osjećali da nešto mora puknuti. Moja teta Marija dolazila je svaki dan s novim savjetima i kritikama: “Ivana, nisi ti krava za teljenje! Moraš misliti na sebe!” Djed Stjepan samo bi odmahnuo rukom: “Nek’ djeca rastu, nek’ kuća zvoni od smijeha!”
Ali nitko nije pitao Ivanu kako se zaista osjeća.
Jednog popodneva Dario je spakirao torbu i otišao kod svog brata u Osijek. Djeca su plakala, Ivana je šutjela danima. Ja sam dolazila svaki dan donoseći hranu i pokušavajući održati privid normalnosti.
Nakon tjedan dana Dario se vratio – umorniji nego ikad prije.
“Ne mogu bez vas,” rekao je tiho dok je grlio Ivanu na pragu.
Te večeri svi smo plakali – od olakšanja, tuge i straha od budućnosti.
Danas, nekoliko mjeseci kasnije, Ivana nosi svoje šesto dijete u naručju dok ostali trče oko nje. Dario radi dva posla, a ja im pomažem koliko mogu. Obitelj nas još uvijek ogovara; selo još uvijek šapuće iza leđa.
Ali kad vidim osmijeh na Ivaninom licu dok ljulja bebu ili kad Lana nacrta cijelu obitelj na papiru – znam da ljubav ipak pobjeđuje sve.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi ludi što vjerujemo u obitelj unatoč svemu? Ili su ludi oni koji nikad nisu osjetili što znači voljeti bezuvjetno?