Dva lica istine: Kad su blizanci promijenili sve
“Lejla, pogledaj ih!” glas moje svekrve, Senade, odjeknuo je kroz sterilnu bolničku sobu, dok je stajala iznad mog kreveta, držeći jedno dijete u naručju. “Kako je moguće da su blizanci, a Amar je svijetao kao ti, a Dina tamnija, gotovo kao da nije iz naše porodice?” Njen pogled bio je oštar, a riječi su me presjekle dublje nego što sam očekivala.
Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Pogledala sam svoje sinove – Amar je imao svijetlu put, plave oči koje su podsjećale na mog muža Tarika, dok je Dina imala maslinastu kožu i tamne oči koje su me podsjećale na moju pokojnu nanu iz Mostara. Ali nisam imala snage da to objašnjavam Senadi. Samo sam šutjela, stežući pokrivač oko sebe.
Tarik je stajao pored prozora, okrenut leđima. Znao je šta će uslijediti. Njegova porodica nikada nije bila sklona prihvatanju različitosti. Uvijek su tražili razloge za sumnju, za ogovaranje. “Lejla, reci nam istinu!” Senada je nastavila, sada glasnije. “Je li moguće da… da nije sve kako treba?”
U meni se miješala ljutnja i tuga. Godinama sam pokušavala biti savršena snaha, dobra supruga, majka koja će sve držati pod kontrolom. Ali sada, kad sam najranjivija, kad mi treba podrška, osjećala sam se kao optuženik pred sudom.
“Senada, molim te…” Tarik je napokon progovorio, ali njegov glas bio je slab. “To su naša djeca. Lejla nikada ne bi…”
“Ti šuti!” prekinula ga je. “Ti si uvijek bio slijep za sve! Ja znam šta ljudi pričaju po selu. Znaš li ti koliko će nas ovo koštati?”
U tom trenutku, kroz glavu mi je prošlo hiljadu misli. Sjetila sam se dana kada sam prvi put došla u Tarikovu kuću u jednom malom mjestu kod Zenice. Svi su me gledali ispod oka jer sam iz Mostara, a oni su uvijek imali svoje predrasude o “južnjacima”. Ali nikada nisam mislila da će boja kože moje djece biti razlog za sumnju u moju vjernost.
Dani su prolazili, ali napetost nije jenjavala. Tarik je pokušavao biti uz mene, ali osjećala sam kako se i on povlači u sebe. Počeo je kasnije dolaziti kući s posla, izbjegavao razgovore o djeci. Jedne večeri, dok su blizanci spavali, sjela sam pored njega na kauč.
“Tarik, moramo razgovarati,” rekla sam tiho.
Pogledao me umorno. “Šta god da kažem, Lejla, ništa neće promijeniti ono što ljudi misle. Moja majka neće prestati sumnjati.”
“A ti? Šta ti misliš?”
Zastao je. “Ne znam… Zbunjen sam. Znaš li koliko mi je teško? Volim tebe i djecu više od svega, ali…”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ali šta? Zar misliš da bih te prevarila? Da bih riskirala sve zbog… zbog čega? Tarik, zar ne vidiš sebe u njima? Amar ima tvoje oči! Dina ima moju kosu!”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao u spavaću sobu.
Sljedećih dana sve je postalo još gore. Komšije su počele dolaziti pod izgovorom da vide bebe, ali svi su gledali Dinu s čuđenjem. Jedna od njih, Azra, šapnula mi je dok smo pile kafu: “Lejla, znaš li ti šta ljudi pričaju? Kažu da si možda imala nekog drugog… Znaš kako to ide kod nas…”
Osjetila sam kako mi se stomak okreće od muke. Nisam znala kome više mogu vjerovati.
Jedne noći, dok sam hranila Dinu, pogledala sam njene tamne oči i osjetila val ljubavi i tuge istovremeno. “Zar si ti kriva što si drugačija? Zar ljubav prema djetetu zavisi od boje kože?” pitala sam samu sebe.
Odlučila sam da moram nešto poduzeti. Sljedećeg dana otišla sam kod pedijatrice dr. Mirele u Zenicu.
“Doktorice, ljudi pričaju… Sumnjaju… Je li moguće da blizanci imaju različite boje kože?”
Dr. Mirela me pogledala sa suosjećanjem. “Lejla, genetika je čudo. Ako imate različite pretke – a vi ste iz Mostara, zar ne? – moguće je da jedno dijete naslijedi gene od jednog djeda ili bake, a drugo od drugog. To se dešava rjeđe, ali nije nemoguće.”
Osjetila sam olakšanje, ali znala sam da to neće biti dovoljno za moju porodicu.
Vratila sam se kući s papirima i objašnjenjem od doktorice. Senada ih je samo preletjela pogledom i odmahnula rukom.
“Ma pusti ti to! Ja ću tražiti DNK test!”
Tarik me pogledao s nevjericom. “Majko! Dosta više!”
Ali Senada nije odustajala.
Nakon nekoliko sedmica natezanja i svađa pristali smo na DNK testiranje – ne zbog mene ili djece, već zbog mira u kući.
Dani do rezultata bili su najgori u mom životu. Osjećala sam se kao stranac u vlastitom domu. Tarik me izbjegavao pogledati u oči. Senada nije ni dolazila blizu djece.
Konačno, stigli su rezultati: Amar i Dina su oboje Tarikova djeca.
Senada je šutjela cijeli dan. Navečer mi je prišla dok sam presvlačila Dinu.
“Lejla… oprosti,” rekla je tiho. “Nisam znala da može biti tako… Razumiješ ti mene? Bojala sam se za svog sina… za porodicu…”
Pogledala sam je kroz suze: “Razumijem ja vas… Ali vi mene niste htjeli razumjeti kad mi je bilo najteže.”
Te noći Tarik me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako se istina otkrila. Ljudi su prestali šaputati po selu – ili barem više ne dolaze do mene s pitanjima. Ali rana ostaje.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi pod teretom tuđih predrasuda? Koliko ljubavi propadne jer nismo spremni prihvatiti ono što ne razumijemo?