Cijena jedne jabuke: Priča o baki, ljubavi i žrtvi
„Zar ti je stvarno toliko teško paziti na Luku samo jedno popodne?“ glas Mirele, moje snahe, odjekuje kroz stan dok vani kiša neumorno udara po prozoru. Stojim naslonjena na kuhinjski stol, ruke mi drhte dok pokušavam pronaći prave riječi. „Mirela, znaš da sam umorna… Imam i ja svoje obaveze, nije mi lako…“ pokušavam objasniti, ali ona odmahne rukom, lice joj je tvrdo kao kamen.
„Uvijek imaš izgovor, Ružice. Svi drugi bake pomažu više. Moja mama bi sve dala da može biti s Lukom, a ti…“
Osjećam kako mi srce tone. Luka je moj unuk, moje sunce, ali od kada je moj muž Stjepan preminuo prošle zime, osjećam se kao da sam izgubila dio sebe. Dani su mi prazni, ali istovremeno predugi i preteški. Ponekad samo želim sjesti u tišinu i gledati kroz prozor, slušati kišu i prisjećati se dana kad smo svi bili zajedno.
Ali Mirela ne razumije. Njezin svijet je brz, zahtjevan. Ona i moj sin Ivan rade po cijele dane, trče s posla na posao, stalno u žurbi. Očekuju da budem tu kad god zatreba – da čuvam Luku, kuham ručak, pomažem oko stana. A ja… ja više nisam ona stara Ružica koja je mogla sve.
„Mama, Mirela ima pravo,“ Ivan ulazi u kuhinju, glas mu je tih ali odlučan. „Znaš koliko nam znači tvoja pomoć. Luka te voli. Samo jedno popodne…“
Pogledam ga – mog sina, moje dijete – i osjećam kako me boli što ga razočaram. Ali nitko ne pita kako sam ja. Nitko ne vidi koliko mi je teško otkako sam ostala sama. Nitko ne zna da svaku noć plačem u jastuk jer mi nedostaje Stjepan, jer se bojim starosti i samoće.
„Dobro,“ šapnem napokon. „Ostat ću s Lukom.“
Mirela uzdahne s olakšanjem, ali u njezinim očima nema zahvalnosti. Samo očekivanje, kao da je to najmanje što mogu učiniti.
Kad odu, Luka mi potrči u zagrljaj. „Bako, hoćeš li mi ispričati priču?“
Sjedamo na stari kauč, on se privije uz mene. Pričam mu o djetinjstvu u Slavoniji, o jabukama koje smo krali iz susjedovog voćnjaka, o Stjepanu koji me prvi put poljubio pod starom kruškom. Luka se smije, oči mu sjaje. U tom trenutku osjećam toplinu koju sam zaboravila.
Ali kad Luka zaspi, vraća mi se težina. Gledam kroz prozor – kiša još uvijek pada – i pitam se gdje sam nestala u svim tim godinama žrtvovanja za druge. Sjetim se kako sam nekad voljela crtati, kako sam sanjala putovanja po Jadranu sa Stjepanom. Sve sam to ostavila po strani zbog obitelji.
Mobitel zazvoni – Mirela šalje poruku: „Možeš li sutra opet pričuvati Luku? Ivan ima prekovremeno.“
Osjećam kako mi suze naviru na oči. Zar sam samo dadilja? Zar je to sve što sam postala?
Sljedećih dana Mirela i Ivan sve češće traže moju pomoć. Počela sam zaboravljati vlastite potrebe – zaboravljam popiti lijekove na vrijeme, zaboravljam otići kod doktorice na kontrolu. Jednog dana padnem dok nosim Luki čaj; noga mi zapne za tepih i udarim koljenom o pod.
Luka vrišti: „Bako! Bako!“
Ležim na podu, bol me para kroz nogu i srce mi lupa kao ludo. U tom trenutku shvaćam – ako nastavim ovako, izgubit ću sebe do kraja.
Kad Ivan i Mirela dođu po Luku, kažem im tiho: „Ne mogu više svaki dan čuvati Luku. Trebam malo vremena za sebe.“
Mirela odmah plane: „Pa što ćeš raditi? Sjedit ćeš sama doma? Zar ti je važnije crtanje nego vlastiti unuk?“
Ivan šuti, ali vidim razočaranje u njegovim očima.
Te noći ne mogu spavati. Razmišljam o svemu što sam dala – godine brige za djecu, za Stjepana kad je bio bolestan, za roditelje dok su umirali. Sve sam žrtvovala za obitelj. Ali gdje sam ja u toj priči?
Sljedećeg jutra uzimam papir i olovku i počinjem crtati jabuku iz vrta koju vidim kroz prozor. Boje su žive, linije nesigurne ali iskrene. Osjećam kako mi srce polako ozdravlja.
Kad Luka dođe sljedeći put, pokazujem mu crtež.
„Bako, to je najljepša jabuka koju sam vidio!“ smije se i grli me.
Možda nisam savršena baka kakvu Mirela želi. Možda nisam uvijek dostupna. Ali mogu biti baka koja voli – i sebe i svog unuka.
Ponekad se pitam: Je li ljubav prema obitelji uvijek žrtva? Ili možemo pronaći ravnotežu između onoga što dajemo drugima i onoga što dugujemo sebi?
Što vi mislite – gdje je granica između brige za druge i brige za sebe?