Neželjena kćerka – priča koju nitko nije htio čuti
“Zašto nisi mogla biti kao tvoj brat?” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam stajala s tanjurom u ruci, osjećajući kako mi se grlo steže. “Ivana, opet si zaboravila pospremiti! Sve moraš sama, ništa ne znaš!” Pogledala sam prema prozoru, gdje su se kapljice kiše slijevale niz staklo, i poželjela nestati. Moj brat Dario bio je zlatno dijete – iako je bio mlađi, sve mu je bilo dopušteno. Ja sam bila samo podsjetnik na majčino razočaranje.
Otac je rijetko bio kod kuće. Radio je kao vozač kamiona, tjednima ga ne bi bilo. Kad bi došao, donio bi mi čokoladu iz Slovenije ili Austrije, ali nikad nije pitao kako sam. Samo bi sjeo pred televizor i šutio. Sjećam se jedne večeri kad sam imala deset godina. Pokušala sam mu pokazati crtež koji sam nacrtala u školi – more, brod i sunce. Pogledao je preko ruba novina i samo rekao: “Lijepo.” To je bilo sve.
Majka je bila stroga, uvijek umorna. Radila je u tekstilnoj tvornici u Varaždinu, a kad bi došla kući, sve bi joj smetalo. “Dario, idi van igrati nogomet! Ivana, pomozi mi oko ručka!” Nikad nisam čula da ga je pitala da joj pomogne. On je bio njezin ponos, ja njezina greška.
S vremenom sam naučila biti nevidljiva. U školi sam sjedila u zadnjoj klupi, šaptala odgovore i izbjegavala poglede učitelja. Najbolja prijateljica mi je bila Lejla iz razreda – ona je znala kako je to biti višak. Njezini su roditelji došli iz Bosne nakon rata i nikad nisu imali dovoljno novca. “Znaš, Ivana,” rekla mi je jednom dok smo sjedile na klupi ispred škole, “nekad mislim da nas nitko ne vidi. Kao da smo duhovi.”
Godine su prolazile, a ja sam postajala sve tiša. Dario je upisao srednju školu u Zagrebu, a ja sam ostala doma s majkom. Svaki dan isti razgovori:
“Zašto nisi kao Dario? On nikad nije imao problema s matematikom!”
“Mama, trudim se…”
“Trudiš se? To nije dovoljno!”
Jedne večeri, dok sam prala suđe, majka je sjela za stol i gledala me dugo. “Ivana, znaš li ti koliko sam se ja žrtvovala za vas? Da si barem bila sin… Sve bi bilo lakše.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam plakala. Samo sam nastavila prati tanjure, osjećajući se kao da nestajem.
Kad sam napunila osamnaest, odlučila sam otići. Prijavila sam se na fakultet u Sarajevu – daleko od svega poznatog. Prijemni sam prošla s odličnim rezultatom. Kad sam to rekla majci, samo je slegnula ramenima.
“Što ćeš ti tamo? Tko će tebe gledati? Nisi ti za velike gradove. Ostani doma, pomozi mi.”
Otac me pogledao preko stola i rekao: “Ako misliš da ti je tamo bolje, idi. Ali nemoj očekivati da ćemo ti slati novac.” Nisam ni očekivala.
Prvi dan u Sarajevu bio je kao buđenje iz dugog sna. Stanovala sam s dvije djevojke iz Mostara – Amelom i Sanjom. One su imale svoje probleme, ali su me prihvatile kao sestru. Prvi put u životu osjećala sam da pripadam negdje.
Jedne večeri sjedile smo na balkonu i pile kafu.
“Ivana, jesi li sretna ovdje?” pitala me Amela.
Pogledala sam svjetla grada i osjetila knedlu u grlu.
“Ne znam još… Ali prvi put imam osjećaj da mogu disati.”
Majka mi nije često pisala. Kad bi nazvala, razgovor bi trajao dvije minute.
“Jesi li jela? Imaš li novca? Dario dolazi doma za vikend.”
Nisam joj zamjerala više. Shvatila sam da ona ne zna drugačije.
Na fakultetu sam upoznala Tarika – bio je iz Tuzle, studirao je arhitekturu. Smijao se glasno i uvijek nosio stare starke. S njim sam prvi put otišla na koncert i plesala do jutra.
Jednog dana nazvala me majka.
“Ivana, tata je imao infarkt. Dođi doma ako možeš.”
Vozila sam se autobusom kroz noć, gledajući tamu kroz prozor i pitajući se hoće li me itko dočekati s osmijehom.
Kad sam stigla u bolnicu, otac je ležao blijed i slab. Majka je sjedila pored njega i plakala tiho.
Prišla sam mu i uzela ga za ruku.
“Tata…”
Pogledao me prvi put nakon dugo vremena kao da me vidi stvarno.
“Ivana… oprosti što nisam bio bolji otac. Nisam znao kako…”
Suze su mi potekle niz lice.
Nakon nekoliko dana vratio se kući, ali ništa više nije bilo isto. Majka je postala još tiša, a ja sam znala da moram natrag u Sarajevo.
Prije odlaska sjela sam s njom za stol.
“Mama… znaš li da te volim?”
Pogledala me zbunjeno.
“Zašto to sad govoriš?”
“Zato što želim da znaš da nisam otišla zato što te mrzim… nego zato što želim živjeti svoj život.”
Nije ništa rekla, samo je ustala i otišla u sobu.
Vratila sam se u Sarajevo s osjećajem olakšanja i tuge istovremeno. Tarik me dočekao na stanici i zagrlio jako.
Danas radim kao psihologinja u jednoj osnovnoj školi u Sarajevu. Pomažem djeci koja se osjećaju izgubljeno – kao što sam se ja nekad osjećala.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti roditeljima koji nas nisu znali voljeti? I koliko nas prošlost određuje kad biramo svoj put?