Sve sam dao za kćerku, a sada nemam gdje prespavati: Priča o izgubljenoj bliskosti

“Ivana, mogu li ostati kod tebe još nekoliko dana? Znaš da nemam gdje…” Moj glas je drhtao dok sam stajao na pragu njenog stana u Novom Zagrebu, s dvije stare torbe u rukama. Pogledala me preko ramena, s mobitelom na uhu, i tiho uzdahnula. “Tata, znaš da mi je teško s poslom i Markom… Ne znam kako ćemo svi stati. Već si tu tjedan dana.”

Osjetio sam kako mi se srce steže. Cijeli život sam radio na građevini, štedio svaku kunu, odricao se svega da bi Ivana imala ono što ja nisam mogao ni sanjati. Kad je upisala fakultet, bio sam ponosniji nego ikad. Kad je rekla da želi svoj stan, prodao sam kuću u Velikoj Gorici i dao joj sav novac za kaparu. “Tata, obećavam, uvijek ćeš imati mjesto kod mene,” rekla je tada, grleći me na useljenju.

A sada? Sada stojim pred vratima kao stranac. Marko, njen muž, izbjegava me otkad sam došao. Njegova majka dolazi svaki vikend i tada me mole da odem kod prijatelja ili prošećem satima po Jarunu. “Nije lako imati još jednu osobu u malom stanu,” opravdava se Ivana, ali ja znam da je više ne želim opterećivati.

Noćima ne spavam. Ležim na kauču u dnevnoj sobi i slušam kako šapuću iza zatvorenih vrata. “Tvoj tata opet ostavlja čarape po stanu… Ne mogu više ovako,” čujem Marka. Ivana šuti ili tiho odgovara: “Znam, ali što da radim? Nema kamo.”

Ponekad se pitam jesam li pogriješio što sam sve dao za nju. Možda sam trebao ostaviti nešto za sebe, neku sigurnost za stare dane. Ali kako to reći ocu koji je gledao dijete kako raste bez majke? Moja supruga Ana umrla je kad je Ivana imala samo šest godina. Obećao sam sebi da ću joj biti i otac i majka.

Jednog jutra, dok sam kuhao kavu, Ivana je sjela za stol i gledala me ozbiljno. “Tata, moramo razgovarati. Marko i ja… planiramo dijete. Bit će nam još teže s prostorom. Možda bi mogao privremeno kod strica Zorana? Znaš da ima sobu viška.”

Osjetio sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali progutao sam ih ponosno. “Naravno, dijete moje. Ne želim vam smetati.” Ustao sam i otišao u kupaonicu prije nego što su primijetili koliko me boli.

Stric Zoran živi na Trešnjevci, ali nikad nismo bili bliski. Njegova žena Jasna uvijek me gledala kao siromaha koji samo traži pomoć. Kad sam stigao s torbama, dočekala me s lažnim osmijehom: “Ostani koliko trebaš, ali znaš da imamo svoja pravila.” Prva večer bila je najgora – večera u tišini, televizor preglasno upaljen da ne moramo razgovarati.

Svaku večer razmišljam o svemu što sam izgubio. Prijatelji iz kvarta su se razišli ili umrli. Ivana mi šalje poruke: “Tata, jesi dobro?” ali rijetko nazove. Kad dođem kod nje na kavu, Marko sjedi za računalom i ne diže pogled.

Jednog dana sam skupio hrabrost i pitao: “Ivana, jesi li sretna? Jesam li ti previše dao?” Pogledala me zbunjeno: “Tata, naravno da nisam nesretna… Samo je život težak. Svi imamo svoje brige.”

Ali osjećam da između nas stoji zid neizrečenih riječi. Nikad joj nisam rekao koliko me boli što više nisam dio njenog života kao prije. Nikad joj nisam priznao koliko mi nedostaje ona mala djevojčica koja me grlila svako jutro prije škole.

Jedne večeri sam sjedio na klupi u parku i gledao svjetla Zagreba. Pored mene je sjeo stariji čovjek, Mirko iz susjedstva. “Što je, Stjepane? Izgledaš kao da nosiš cijeli svijet na leđima.” Ispričao sam mu sve – o Ivani, Marku, osjećaju suvišnosti.

Mirko je klimnuo glavom: “Znaš, svi mi mislimo da će nam djeca vratiti ono što smo dali. Ali oni žive svoje živote. Naša žrtva nije zalog za njihovu zahvalnost – to je dar bez jamstva povrata.” Te riječi su me pogodile jače nego išta.

Vratio sam se kod Zorana i odlučio potražiti posao – makar čuvao parkiralište ili dijelio letke. Ne želim biti teret nikome. Ivani sam napisao pismo: “Draga moja kćeri, uvijek ću te voljeti i biti tu kad me zatrebaš. Ali sada moram pronaći svoje mjesto pod ovim nebom. Tvoj tata.”

Ponekad se pitam – gdje smo pogriješili? Je li ljubav roditelja uvijek osuđena na tiho nestajanje kad djeca odrastu? Ili smo mi sami krivi što očekujemo previše?

Što vi mislite – jesu li roditeljske žrtve uzaludne ako nas djeca zaborave kad im više nismo potrebni?