Ostavio sam svoju obitelj zbog druge žene: Odluka koju nikad neću prežaliti
“Ne mogu više, Lidija. Odlazim.”
Te riječi su mi gorjele na jeziku satima, možda i danima, ali tek sada, dok vani tutnji grmljavina, a naša kćerka Iva spava u svojoj sobi, izgovorio sam ih naglas. Lidija me gledala kao da sam joj upravo rekao da je svijet stao. U njenim očima vidio sam šok, nevjericu, a onda i tihu bol koja mi je probola srce.
“Zbog koga?” pitala je tiho, glas joj je drhtao.
Nisam mogao lagati. “Zbog Ane.”
Tišina je bila teža od bilo kakve vike. Samo je kiša lupala po prozoru, a meni su ruke drhtale. Lidija je ustala, otišla do kuhinje i vratila se s čašom vode. “Znaš li što radiš?” pitala je, ali nije čekala odgovor. Samo je sjela na kauč i zagledala se u pod.
Nisam znao što radim. Mislio sam da znam. Ana je bila sve ono što sam mislio da mi treba – smijeh, uzbuđenje, osjećaj da opet živim. Upoznali smo se na poslu u Sarajevu, na jednom dosadnom seminaru o digitalnom marketingu. Ona iz Mostara, ja iz Zagreba – spojila nas je dosada i nekoliko čaša vina. Počelo je kao flert, nastavilo se kao tajna veza. Nisam mogao vjerovati da mi se to događa – ja, koji sam uvijek osuđivao preljubnike.
Lidija i ja smo bili zajedno od srednje škole. Zajedno smo prošli ratne godine, zajedno gradili život u Zagrebu, zajedno plakali kad nam je prvi sin Filip umro nakon samo tri mjeseca života. Iva nam je bila svjetlo nakon tame. Ali godine su prošle, svakodnevica nas je pojela. Ja sam radio po cijele dane, Lidija je brinula o kući i Ivinoj školi. Počeli smo živjeti jedno pored drugoga, a ne zajedno.
Ana me podsjetila kako je to biti željen. S njom sam se osjećao mladim, važnim. Kad mi je rekla da me voli i da želi da budemo zajedno, povjerovao sam da je to jedini ispravan put. Mislio sam – ako ne slijedim svoje srce, ostat ću zauvijek nesretan.
Te večeri sam spakirao torbu i otišao. Iva me molila da ostanem, plakala je na vratima. “Tata, nemoj nas ostaviti!” vrištala je dok ju je Lidija držala za ramena. Srce mi se kidalo, ali nisam se okrenuo.
Prvih nekoliko tjedana s Anom bili su kao iz filma. Putovali smo do Dubrovnika, šetali Stradunom pod zvijezdama, pili vino na terasi njenog stana s pogledom na Neretvu. Ana je bila zabavna, strastvena, sve ono što Lidija više nije bila – ili sam barem tako mislio.
Ali onda su počeli problemi. Ana nije voljela kad bih pričao o Ivi ili kad bih morao otići u Zagreb zbog njezinih školskih priredbi. “Zašto moraš stalno biti tamo? Zar nisi rekao da si završio s tim životom?” pitala bi ljutito.
Počeo sam osjećati krivnju svaki put kad bih vidio Ivinu poruku: “Tata, fališ mi.” Lidija mi nije odgovarala na pozive. Moji roditelji su me izbjegavali – otac mi je rekao: “Srami se. Nisi ti više moj sin.”
Ana i ja smo se sve češće svađali. Jedne večeri bacila mi je mobitel kroz prozor jer sam odgovorio na Ivinu poruku. “Nikad nećeš biti moj u potpunosti!” vikala je.
Počeo sam piti više nego ikad prije. U uredu su me gledali sažaljivo – svi su znali što sam napravio. Prijatelji su prestali zvati. Samoća me gušila.
Jednog dana došao sam pred Lidijinu zgradu u Zagrebu. Iva me ugledala kroz prozor i potrčala prema meni. Zagrlila me tako snažno da nisam mogao disati.
“Tata, zašto si nas ostavio?” pitala je kroz suze.
Nisam imao odgovor.
Lidija mi je otvorila vrata samo zato što je Iva to tražila. Sjeli smo za kuhinjski stol gdje smo nekad zajedno doručkovali svako jutro prije škole i posla.
“Što hoćeš?” pitala je hladno.
“Ne znam,” priznao sam iskreno. “Samo… želim vas vidjeti.”
“Prekasno je,” rekla je tiho. “Iva te treba, ali ja više ne mogu.”
Otišao sam slomljenog srca. Ana me dočekala s još jednom svađom – ovaj put zbog toga što nisam odgovarao na poruke dok sam bio kod Lidije.
Nakon nekoliko mjeseci Ana me ostavila zbog nekog mlađeg muškarca iz Mostara. Ostao sam sam u stanu koji nikad nije postao dom.
Svaki dan gledam slike s obiteljskih ljetovanja na Jadranu – Iva s kantom za pijesak na plaži u Makarskoj, Lidija s osmijehom kakav više nikad nisam vidio.
Ponekad sanjam Filipa – pitam ga jesam li ga izdao kao što sam izdao Lidiju i Ivu.
Danas sjedim za praznim stolom i pitam se: Je li moguće ispraviti ovakvu grešku? Može li čovjek ikada zaslužiti oprost nakon što uništi sve što mu je bilo sveto?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li ljubav vrijedna svega – ili postoje granice koje nikad ne smijemo prijeći?