Kad ti život okrene leđa: Ispovijest Lejle iz Sarajeva
“Lejla, zar te nije stid? Šta će reći komšije?” – majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam pokušavala umiriti malog Haruna koji je plakao u naručju. Pogledala sam kroz prozor, niz mahalu, gdje su žene već šaptale iza zavjesa. Zrak je mirisao na kišu i neizgovorene riječi. Nisam imala snage odgovarati majci, jer sam znala da iza njenih riječi stoji strah – strah od sramote, od toga što će reći svijet, a ne briga za mene.
Moj muž, Emir, otišao je prije dvije godine. Jednog jutra je samo nestao, ostavivši poruku na stolu: “Ne mogu više.” Ni objašnjenja, ni oproštaja. Samo praznina. Prvo sam mislila da će se vratiti, ali dani su prolazili, a ja sam shvatila da sam ostala sama s djetetom i kreditom za stan koji nismo ni stigli otplatiti do pola.
Majka mi nikad nije oprostila što sam ga izabrala. “Mogla si birati bolje, Lejla. Sad vidiš šta znači kad ne slušaš roditelje.” Otac je šutio, povukao se u sebe, a brat Adnan me gledao kao da sam mu teret. “Ne možemo te hraniti cijeli život”, rekao mi je jednom dok smo sjedili za stolom. “Ili nađi posao ili idi kod Emira.”
Ali gdje da idem? Emir je nestao kao da ga nikad nije ni bilo. Njegova porodica me izbjegavala na ulici, a prijatelji su prestali zvati. Ostala sam sama sa svojim bolom i Harunovim suzama.
Svako jutro ustajala sam prije zore, kuhala kafu majci i ocu, spremala Haruna za vrtić i išla čistiti po tuđim stanovima. Prijateljica Amra mi je našla prvi posao kod jedne starije gospođe na Grbavici. “Nije sramota raditi”, govorila mi je Amra dok smo zajedno prale prozore. “Sramota je krasti ili prositi.”
Ali ljudi su znali biti okrutni. “Vidi je, jadnica”, šaptale su komšinice kad bih prolazila s Harunom. “Nije ni čudo što ju je muž ostavio.” Nekad bih poželjela vrisnuti, reći im sve što mislim, ali bih samo stisnula zube i nastavila dalje.
Jedne večeri, dok sam presvlačila Haruna, majka je sjela na rub kreveta. “Lejla”, rekla je tiho, “ne mogu više gledati kako patiš. Možda bi trebala razmisliti o tome da se udaš ponovo. Ima jedan čovjek iz naše džamije, udovac je, ima dvoje djece…”
Osjetila sam kako mi se srce steže. “Mama, ne mogu voljeti nikoga sada. Ne želim biti ničija druga žena.”
“Ali šta će biti s tobom? S Harunom? Život nije bajka.”
Znam da nije bajka. Znam to svaki put kad brojim novac pred kasom u Konzumu i molim Boga da imam dovoljno za pelene i mlijeko. Znam to kad Harun pita gdje mu je babo, a ja nemam snage izmisliti još jednu laž.
Jedne noći nisam mogla zaspati. Sjedila sam na balkonu i gledala svjetla Sarajeva kako trepere kroz maglu. Sjetila sam se dana kad sam bila djevojčica, kad sam sanjala o velikoj ljubavi i sretnom životu. Sada su moji snovi bili skromni: da Harun bude zdrav, da imam dovoljno novca za režije, da me niko ne gleda sažaljivo.
Nekoliko mjeseci kasnije dobila sam ponudu za stalni posao u jednoj pekari na Čengić Vili. Gazda Senad bio je strog ali pravedan čovjek. “Lejla, vidim da si vrijedna”, rekao mi je jednog dana dok smo slagali kifle u plehove. “Ako budeš ovako radila, možda jednog dana budeš vodila smjenu.”
Počela sam osjećati tračak nade. Novac nije bio velik, ali bio je moj. Mogla sam kupiti Harunu novu jaknu za zimu bez da molim majku ili brata.
Ali porodica nije prestajala pritiskati. Brat Adnan se oženio i doveo ženu iz Mostara koja me gledala s visine svaki put kad bi došla u posjetu. “Lejla, možda bi trebala razmisliti o povratku Emiru”, rekla mi je jednom dok smo pile kafu. “Djeca trebaju oba roditelja.”
“Emir ne želi ni čuti za nas”, odgovorila sam hladno.
“Možda si ga ti otjerala?”
Te riječi su me pogodile kao nož u srce. Koliko puta sam sama sebe krivila? Koliko puta sam se pitala jesam li mogla biti bolja žena, manje tvrdoglava, više poslušna? Ali onda bih pogledala Haruna kako spava i znala da nisam pogriješila što sam ga rodila.
Jednog dana Emir se pojavio na vratima. Bio je mršaviji nego prije, oči su mu bile umorne. “Došao sam vidjeti sina”, rekao je tiho.
Majka ga je pustila unutra bez riječi. Harun ga nije prepoznao; sakrio se iza mojih nogu.
“Zašto si otišao?” pitala sam ga kad smo ostali sami u kuhinji.
“Nisam znao kako biti otac”, odgovorio je slomljenim glasom. “Bio sam slab.”
Nisam plakala pred njim. Samo sam mu rekla: “Harun te treba sada više nego ikad. Ako želiš biti dio njegovog života, moraš to dokazati.”
Emir je počeo dolaziti vikendom. Polako su gradili odnos, ali ja nisam više očekivala ništa od njega. Naučila sam živjeti sama sa sobom i svojim strahovima.
Danas radim dva posla i još uvijek brojim marke pred kasom, ali više se ne stidim svoje borbe. Harun raste u dobrog dječaka i zna da ga volim najviše na svijetu.
Ponekad se pitam: koliko nas ima koje šutimo u tišini svojih soba? Koliko nas nosi teret tuđih odluka i porodičnih očekivanja? Možda će ova priča nekome dati snagu da progovori.