Majčina intuicija: Kad srce ne može pogriješiti
“Nema otkucaja srca. Žao mi je, gospođo Petrović.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila na hladnoj bolničkoj stolici, stisnutih šaka i suznih očiju. Sestra Ivana me nježno pogladila po ramenu, ali njezina utjeha nije mogla probiti zid šoka koji me okruživao. Gledala sam doktora Kovača, pokušavajući pronaći tračak sumnje u njegovom pogledu, ali on je samo odmahnuo glavom i tiho izašao iz sobe.
Moj muž, Dario, stajao je pored mene, blijed kao zid. “Ana, ljubavi… možda je bolje da poslušamo doktore. Oni znaju što rade.” Njegov glas bio je tih, ali odlučan. Osjetila sam kako mi se bijes i tuga miješaju u grudima. “Ne! Ne osjećam da je gotovo. Znam da je naša beba živa!” viknula sam kroz suze, a Dario je samo slegnuo ramenima i okrenuo glavu.
Sljedećih nekoliko dana provela sam u magli. Svi su me tješili – mama Marija kuhala mi je čajeve i šaptala molitve, sestra Petra dolazila je svaki dan s kolačima i pričama o svojoj djeci, pokušavajući me oraspoložiti. Ali ja nisam mogla ni jesti ni spavati. Noću bih ležala budna, držeći ruku na trbuhu i osjećajući lagane trzaje – ili sam to barem željela vjerovati.
Jedne večeri, dok su svi već spavali, sjela sam na balkon i gledala svjetla Zagreba. U meni je gorjela neka neobjašnjiva snaga. “Ne mogu odustati od svog djeteta samo zato što su mi tako rekli!” šapnula sam sama sebi. Sutradan sam odlučila – vratit ću se u bolnicu i tražiti drugo mišljenje.
Dario nije bio oduševljen mojom odlukom. “Ana, molim te, nemoj se mučiti više. Moraš prihvatiti stvarnost.” Pogledala sam ga ravno u oči: “Ako ti nećeš sa mnom, idem sama.”
U čekaonici bolnice Rebro sjedila sam među trudnicama koje su s osmijehom gledale svoje ultrazvuke. Osjećala sam se kao uljez. Kad me napokon prozvala doktorica Ljiljana Radić, srce mi je tuklo kao ludo.
“Gospođo Petrović, zašto ste ponovno došli?” upitala me s blagim prijekorom.
“Ne mogu prihvatiti dijagnozu. Molim vas, provjerite još jednom.” Glas mi je drhtao.
Doktorica je uzdahnula i pripremila ultrazvuk. Zatvorila sam oči dok je hladni gel klizio po mojoj koži. Odjednom – tišina. Onda… zvuk! Slab, ali jasan otkucaj srca.
“Čujete li? Vaša beba živi!” rekla je doktorica iznenađeno.
Suze su mi potekle niz lice. “Znala sam! Znala sam!”
Kad sam došla kući, Dario me gledao kao da sam poludjela. “Kako to misliš – živa je? Pa rekli su nam…”
“Pogriješili su! Da sam ih poslušala, izgubili bismo naše dijete!” viknula sam kroz jecaje.
Mama Marija me zagrlila: “Zato što si majka, Ana. Majka uvijek osjeća svoje dijete.”
Ali umjesto sreće, u kući je zavladao nemir. Dario se povukao u sebe, osjećao se krivim što mi nije vjerovao. Njegova majka, svekrva Ružica, počela je šaptati kako sam tvrdoglava i kako dovodim dijete u opasnost svojim inatom.
“Ana, nisi ti doktorica! Što ako si pogriješila? Što ako nešto pođe po zlu?” napadala me Ružica svaki put kad bi došla.
Petra me branila: “Pusti Anu na miru! Da nije bilo njezine upornosti, sad bi svi tugovali!”
Dani su prolazili u napetosti. Dario i ja smo se udaljili jedno od drugoga. On je sve više vremena provodio na poslu ili kod prijatelja. Jedne večeri došao je kući pijan i slomljen.
“Ana… oprosti mi. Nisam znao kako ti pomoći. Bojao sam se više nego što sam htio priznati.” Sjela sam pored njega i uhvatila ga za ruku.
“Svi smo se bojali. Ali ja nisam mogla odustati od našeg djeteta. Ne bih si nikad oprostila da jesam.”
Kad je došao dan poroda, cijela obitelj bila je na iglama. Porod je bio težak – satima sam se borila s bolovima dok su liječnici trčali oko mene.
Napokon, začuo se plač – najljepši zvuk koji sam ikad čula.
“Imate djevojčicu!” rekla je babica Vesna s osmijehom.
Dario je prvi put zaplakao pred svima kad ju je primio u naručje.
Danas naša Lana ima tri godine i svaki put kad je pogledam, sjetim se tog osjećaja – onog glasa duboko u meni koji mi nije dao da odustanem.
Ponekad se pitam: Koliko nas bi poslušalo tuđu riječ umjesto vlastitog srca? Koliko puta smo spremni odreći se onoga što osjećamo samo zato što nam netko drugi kaže da griješimo?