Moj muž, škrtac: Može li ljubav preživjeti kad novac postane važniji od svega?
“Opet si kupila kavu u kafiću? Koliko puta sam ti rekao da je to bacanje novca!” Ivanov glas parao je tišinu subotnjeg jutra, dok sam još drhtala od hladnoće, s papirnatom šalicom u ruci. Pogledala sam ga, pokušavajući pronaći trag razumijevanja u njegovim očima, ali tamo je bio samo prezir. “To je samo deset kuna, Ivane. Nisam mogla izdržati bez kave nakon neprospavane noći.”
“Deset kuna svaki dan, to je tristo mjesečno! Znaš li što sve možemo s tim novcem?”
Nisam odgovorila. U meni se nešto lomilo, kao i svaki put kad bi mi prigovorio zbog sitnica. Prije deset godina, kad smo se vjenčali u crkvi Svetog Ante u Sarajevu, mislila sam da sam pronašla čovjeka svog života. Ivan je bio šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći susjedima. Nitko nije mogao ni slutiti koliko će njegova štedljivost postati teret.
Na početku sam mislila da je to samo faza. Svi smo odrasli u skromnim uvjetima – ja u Splitu, on u Travniku. Navikli smo brojati svaku kunu, ali nisam znala da će Ivanova štednja prerasti u opsesiju. Prvi put sam to osjetila kad sam ostala trudna s našom kćeri Lanom. “Ne treba nam nova kolica, možeš uzeti od Marije iz susjedstva. Njezina su još dobra,” govorio je dok sam sanjala o tome da svojoj bebi priuštim nešto novo.
Godine su prolazile, a Ivanova škrtost postajala je sve izraženija. Računi su se plaćali na vrijeme, ali grijanje je bilo uključeno samo kad bi temperatura pala ispod nule. Lana je nosila sestrine stare jakne, a ja sam prestala sanjati o vikendima na moru ili večerama vani. Svaki moj pokušaj da razgovaram o tome završio bi svađom.
“Znaš li koliko ljudi nema ni za kruh? Trebala bi biti zahvalna što imaš krov nad glavom!” vikao bi dok bih ja tiho plakala u kupaonici.
Jednog dana, dok sam slagala rublje, Lana mi je prišla i šapnula: “Mama, mogu li dobiti novu pernicu za školu? Svi mi se smiju jer mi je ova poderana.” Srce mi se slomilo. Znala sam da će Ivan poludjeti ako potrošim novac na nešto što on smatra nepotrebnim.
Te večeri pokušala sam razgovarati s njim. “Ivane, Lana treba novu pernicu. Nije fer da se osjeća manje vrijednom zbog nekoliko kuna.” On je samo odmahnuo rukom: “Neka nauči cijeniti ono što ima. Djeca danas ništa ne znaju o pravim vrijednostima.”
Počela sam se osjećati kao stranac u vlastitoj kući. Moje želje i potrebe nisu postojale. Prijateljice su me pozivale na kavu, ali uvijek bih odbijala jer nisam imala srca trošiti novac na sebe. Osjećala sam se zarobljeno.
Jedne večeri, nakon što je Lana zaspala, sjela sam za stol i gledala Ivana kako pažljivo zapisuje svaku potrošenu kunu u svoju bilježnicu. “Ivane, jesi li ikad pomislio da nas tvoja štednja guši? Da više ne živimo nego preživljavamo?”
Podigao je pogled, iznenađen mojom iskrenošću. “Ne razumijem te. Sve što radim, radim za nas. Da nam nikad ništa ne fali.”
“Ali fali nam, Ivane! Fali nam radost, spontanost, osjećaj da smijemo poželjeti nešto više od osnovnog. Fali mi osjećaj da sam živa!”
Nastala je tišina koju je prekidao samo tik-tak starog sata na zidu. Vidjela sam kako mu drhte ruke dok okreće stranicu bilježnice.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći izlaz iz tog začaranog kruga. Razgovarala sam s mamom, koja mi je rekla: “Dijete moje, život ti prolazi dok čekaš da se netko promijeni. Moraš odlučiti što želiš za sebe i Lanu.” Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba.
Počela sam štedjeti vlastiti novac od povremenih prijevoda koje radim za jednu agenciju iz Zagreba. Svaki put kad bih dobila honorar, sakrila bih ga u staru kutiju od cipela ispod kreveta. Nisam znala što ću s tim novcem, ali osjećaj da imam nešto svoje davao mi je snagu.
Jednog dana Lana je došla uplakana iz škole. “Mama, svi idu na izlet u Zadar, a ja ne mogu jer tata kaže da nemamo novca.” Tada sam shvatila da više ne mogu ovako živjeti.
Te večeri čekala sam Ivana da dođe s posla. Sjela sam nasuprot njega i rekla: “Ivane, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Tvoja štednja uništava našu obitelj. Ako se nešto ne promijeni, razmislit ću o razvodu.” Prvi put u životu vidjela sam strah u njegovim očima.
“Zar bi stvarno otišla zbog novca?” pitao je tiho.
“Ne zbog novca, nego zbog svega što nam uskraćuješ – ljubav, toplinu, osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Novac nije život, Ivane!”
Nije odgovorio. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli i o tome što nas čeka ako ostanemo zajedno.
Sljedećih tjedana Ivan se trudio promijeniti neke navike – kupio je Lani novu pernicu i pustio grijanje malo duže nego inače. Ali svaki njegov pokret bio je težak i neprirodan, kao da mu netko otkida dio duše.
Ponekad se pitam vrijedi li boriti se za brak u kojem ljubav mora prositi za mrvice pažnje i razumijevanja? Ili je bolje otići i dati sebi i svom djetetu priliku za sreću?
Što vi mislite – može li ljubav preživjeti kad novac postane važniji od svega? Je li bolje ostati ili otići?