Više je dobio zet nego sin: Kako je moja porodica nestala za jedan dan
“Ne mogu vjerovati da si to napravio, mama! Kako si mogla šutjeti sve ove godine?” vikao sam dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog papira. U kutu sobe, moj brat Ivan šutio je, gledajući u pod, dok je na drugoj strani sjedila njegova supruga, Sanja, s blagim osmijehom na licu. Tog dana, u maloj kancelariji javnog bilježnika u Osijeku, moj svijet se raspao.
Oduvijek sam znao da naš otac, Stjepan, nije bio čovjek od velikih riječi. Bio je tvrd, često nepravedan, ali uvijek sam vjerovao da će na kraju barem prema nama, svojoj djeci, biti pravedan. Ivan i ja smo odrasli u tipičnoj slavonskoj obitelji – puno rada, malo nježnosti. On je bio stariji, uvijek prvi u svemu: prvi bicikl, prva vozačka, prvi posao u lokalnoj pilani. Ja sam bio mlađi, tiši, više sam se povlačio u sebe.
Ali kad je tata umro prošle zime, sve naše razlike su isplivale na površinu. Mama je šutjela danima, a Ivan je odmah preuzeo organizaciju sprovoda. Ja sam bio izgubljen – nisam znao kako se nositi s tugom ni s prazninom koju je ostavio za sobom. Tek kad smo dobili poziv za ostavinsku raspravu, počeo sam osjećati nemir u stomaku.
“Gospodine Perić,” rekao je bilježnik dok je listao papire, “vaš otac je u oporuci naveo da kuću i zemlju ostavlja Sanji Perić, vašoj snahi.”
Zrak je postao težak. Pogledao sam Ivana – lice mu je bilo bijelo kao zid. Sanja je samo klimnula glavom i stisnula mu ruku. Mama je zurila kroz prozor.
“Kako to mislite Sanji?” pitao sam glasom koji mi nije zvučao kao moj.
“Tako piše u oporuci. Sve nekretnine i štednja idu gospođi Sanji Perić.”
Ivan je tada prvi put progovorio: “To mora biti greška. Tata nikad ne bi…”
Sanja ga je prekinula: “Ivan, znaš dobro da sam ja bila uz njega kad ste vi obojica bili daleko. Ti si radio po Njemačkoj, a tvoj brat… ni ne znam gdje si ti bio zadnjih godina. Ja sam ga vodila doktorima, ja sam mu kuhala kad više nije mogao jesti sam.”
Osjetio sam kako mi krv vrije. “Ali ja sam njegov sin! Nije valjda mislio da će nas ovako razdvojiti?”
Mama se tada okrenula prema meni i tiho rekla: “Tvoj otac je bio tvrdoglav čovjek. Nije znao pokazati ljubav, ali znao je tko mu je bio uz njega kad mu je bilo najteže.”
Ivan se slomio. Počeo je plakati kao dijete. Nikada ga nisam vidio takvog – uvijek je bio stijena naše obitelji. Ja sam samo sjedio i gledao kroz prozor na sivu ulicu.
Nakon rasprave otišli smo svatko na svoju stranu. Ivan i Sanja su otišli zajedno, a ja sam ostao s mamom pred zgradom.
“Znaš li ti koliko sam puta molila tvog oca da promijeni oporuku?” pitala me kroz suze. “Ali nije htio ni čuti. Rekao je: ‘Sanja me nije ostavila ni kad sam bio najgori.'”
Nisam znao što da kažem. Osjećao sam se izdano – ne samo zbog novca ili kuće, nego zbog toga što nas je otac natjerao da se osjećamo kao stranci.
Tjedni su prolazili, a Ivan mi se nije javljao. Sanja mi je jednom poslala poruku: “Nadam se da razumiješ zašto je tvoj otac tako odlučio.” Nisam odgovorio.
Počeo sam izbjegavati susjede jer su svi znali što se dogodilo. U malom mjestu ništa ne ostaje tajna – svi su šaputali iza leđa: “Vidi ga, ni kuću nije dobio od oca.” Osjećao sam sram i bijes.
Jedne večeri mama me pozvala na večeru. Sjeli smo za stari stol u kuhinji gdje smo nekad svi zajedno jeli sarme i grah.
“Znaš,” rekla je tiho, “nije sve u imovini. Tvoj otac je bio čovjek starog kova. Možda nije znao bolje. Ali vi ste braća – nemojte dopustiti da vas ovo zauvijek razdvoji.”
Nisam joj mogao obećati ništa. Ivan mi se nije javljao mjesecima. Sanja je prodala zemlju i kuću iznajmila nekoj porodici iz Bosne koja je došla raditi u Osijek.
Jednog dana sreo sam Ivana na tržnici. Pogledali smo se kao potpuni stranci.
“Jesi dobro?” pitao me kratko.
“Jesam,” slagao sam.
“Znaš… tata nas je sve povrijedio na svoj način,” rekao je tiho.
Klimnuo sam glavom i otišao dalje.
Danas živim u malom stanu na drugom kraju grada. Svaki put kad prođem pored naše stare kuće, srce mi preskoči od tuge i ljutnje.
Ponekad se pitam – jesmo li mi Balkanci zaista toliko vezani za zemlju i kuću? Je li moguće oprostiti roditeljima što nas nisu znali voljeti onako kako smo trebali? Ili ćemo zauvijek ostati zarobljeni u tuđim odlukama?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li krv zaista gušća od vode kad dođe vrijeme podjele nasljedstva?