Iza Zatvorenih Vrata: Priča o Drugoj Šansi Koja Nikad Nije Došla

“Zašto si me ostavio, Damire?” Mirnin glas još uvijek mi odzvanja u ušima, iako je prošlo trideset godina otkako sam joj to posljednji put čuo. Sjedim na starom kauču u stanu koji sam naslijedio od roditelja, gledam kroz prozor na kišni zagrebački dan i pitam se gdje sam pogriješio. Telefon mi je u ruci, broj njezine sestre upisan, ali ne usuđujem se pritisnuti zeleni gumb. Što bih joj rekao? Da sam pogriješio? Da sam cijeli život tražio nešto što sam već imao?

Bilo je to 1994. godine, rat je još tutnjao Bosnom, a ja sam s Mirnom i našom malom kćeri Anjom pobjegao iz Sarajeva u Zagreb. Nismo imali ništa osim jedno drugo i djeteta. Sjećam se kako smo zajedno slagali madrace po podu izbjegličkog centra, kako je Mirna tiho plakala noću dok je Anja spavala. Ja sam bio tvrdoglav, ponosan, uvjeren da sve mogu sam. Nisam joj dopuštao da radi, govorio sam da je moj posao da nas prehranim. A onda sam izgubio posao u građevini. Počeo sam piti, vraćao se kasno kući, vikao na Mirnu zbog sitnica. Ona je šutjela, trpjela, a ja sam mislio da je to snaga.

Jedne večeri, nakon što sam razbio čašu o zid jer mi je rekla da bi možda trebala potražiti posao, Mirna je spakirala stvari i otišla s Anjom kod svoje sestre u Dubravu. Nisam ih pokušao zaustaviti. Bio sam preponosan. Mislio sam: “Vratit će se kad shvati da ne može bez mene.” Ali nije se vratila.

Godine su prolazile. Radio sam povremene poslove, nikad se nisam ponovno oženio. Prijatelji su se udaljili, roditelji umrli. Anju nisam vidio godinama – Mirna mi nije dopuštala kontakt dok ne prestanem piti. Kad sam konačno prestao, bilo je kasno. Anja je već bila odrasla žena, otišla u Njemačku, udala se za nekog Vedrana iz Osijeka. Ponekad mi pošalje poruku za Božić ili rođendan, ali više iz pristojnosti nego iz ljubavi.

Prije mjesec dana sreo sam Mirnu na tržnici Dolac. Bila je s unukom – mojom unukom! – djevojčicom crne kose i velikih očiju. Mirna me pogledala kao stranca. “Zdravo, Damire,” rekla je tiho, a ja nisam znao što bih rekao. Srce mi je tuklo kao ludo. Htio sam joj reći sve – koliko mi nedostaje, koliko mi je žao, koliko bih volio vratiti vrijeme.

“Kako si?” pitao sam nespretno.

“Dobro sam,” odgovorila je kratko i okrenula se prema djevojčici. “Ajde, Lana, idemo kupiti jabuke.” Nisam imao hrabrosti pitati za Anju ili za nju samu. Samo sam stajao tamo kao idiot dok su odlazile.

Od tada ne spavam noćima. Razmišljam o svemu što sam mogao napraviti drugačije. O tome kako sam uništio jedinu stvar koja je imala smisla u mom životu. Prijateljica iz mladosti, Jasna, rekla mi je: “Damire, moraš joj reći što osjećaš. Možda nije kasno.” Ali kako da joj kažem? Kako da joj objasnim trideset godina tišine?

Pokušao sam pronaći posao – slao molbe za portira, skladištara, čak i čistača – ali tko će zaposliti čovjeka od 54 godine bez ikakvih veza? Novac mi polako nestaje. Ponekad razmišljam da odem kod Anje u Njemačku, ali bojim se da bi me samo sažalijevala.

Jedne večeri skupio sam hrabrost i nazvao Mirnu. Javio se muški glas – njezin sadašnji muž, Zoran. “Tko zove?” pitao je hladno.

“Ovdje Damir… bivši muž… samo bih htio razgovarati s Mirnom ako može.”

“Mirna nema što razgovarati s tobom,” rekao je i spustio slušalicu.

Osjećao sam se kao da me netko udario šakom u trbuh. Sjedio sam satima u mraku, gledao stare fotografije – Mirna s osmijehom kakav više nikad nisam vidio ni na jednoj ženi; Anja kao beba u dekici; ja mlad i pun nade.

Sljedećih dana pokušavao sam pronaći smisao – volontirao sam u pučkoj kuhinji na Kvatriću, pomagao starijim susjedima oko nabavke drva za zimu. Ali kad dođe noć, opet me proguta tišina.

Ponekad sanjam Mirnu kako mi oprašta, kako sjedimo zajedno na klupi ispred naše stare zgrade u Sarajevu i smijemo se kao nekad. Ali onda se probudim i shvatim da su to samo snovi.

Prije nekoliko dana dobio sam poruku od Anje: “Tata, nadam se da si dobro. Lana te želi upoznati kad dođemo u Zagreb na ljeto.” Suze su mi potekle niz lice – možda ipak ima nade za barem jedan odnos koji nisam potpuno uništio.

Ali Mirna… Znam da je prekasno za nas. Znam da ne mogu vratiti godine koje sam prokockao zbog ponosa i straha.

Sjedim sada ovdje i pitam vas: Je li moguće oprostiti sebi kad znaš da si uništio ono najvrijednije? Može li čovjek pronaći novi smisao kad mu prošlost neprestano kuca na vrata?