Zarobljena između prošlosti i budućnosti: Život s majkom koja stari
“Opet si zaboravila kupiti kruh, Ivana! Kako misliš da ćemo doručkovati?” Majčin glas para tišinu stana, a meni se u grudima stisne nešto teško, poznato. Stojim u hodniku, ključevi mi još vise na prstu, a torba s posla klizi niz rame. Zastanem, duboko udahnem, ali riječi mi zapnu u grlu. Nema smisla objašnjavati da sam ostala duže na poslu jer je šefica tražila izvještaj do kraja dana. Nema smisla reći da sam umorna, da me boli glava, da bih samo htjela pet minuta mira.
Majka sjedi za stolom, pogleda uprtog u prozor. Njene ruke drhte dok pokušava narezati jabuku. Prije deset godina, kad je tata umro, preselila sam k njoj “na kratko”. Tada sam imala 32 godine, posao u knjižnici i planove o vlastitom stanu. Danas imam 42, još uvijek radim isti posao, ali snovi o neovisnosti su nestali negdje između majčinih zahtjeva i mojih osjećaja krivnje.
“Ivana, jesi li čula što sam rekla?”
“Jesam, mama. Oprosti. Idem odmah do dućana.”
Obuvam cipele i izlazim na stubište. Hladan zrak me ošamari po licu. U džepu mi vibrira mobitel – poruka od prijateljice Mirele: “Hoćeš li večeras na kavu?” Gledam poruku i osjećam kako mi se oči pune suzama. Kad sam zadnji put bila na kavi bez žurbe? Kad sam zadnji put pričala o nečemu što nema veze s lijekovima, računima ili majčinim bolovima u leđima?
Na povratku iz dućana susrećem susjedu Senadu. “Kako ti je mama?” pita s blagim osmijehom.
“Dobro je… koliko može biti,” odgovaram automatski.
Senada kimne glavom. “Znam kako ti je. I ja sam brinula o svojoj dok nije otišla. Teško je, ali… znaš kako kažu – roditelji su nas odgajali, sad je red na nas.”
Te riječi me pogode kao kamen. Znam da je to istina, ali što kad se osjećam kao da više ne postojim? Kad mi svaki dan prolazi u istim rutinama – posao, dućan, kuhanje, čišćenje, slušanje majčinih prigovora i briga?
Navečer sjedim uz prozor i gledam svjetla grada. Majka spava na kauču, televizor tiho bruji. U ruci držim šalicu čaja i pokušavam se prisjetiti kad sam zadnji put sanjala nešto za sebe. Prije nekoliko godina upoznala sam Davora na jednom seminaru. Bio je zabavan, inteligentan, pozvao me na večeru. Odbila sam jer nisam imala kome ostaviti majku. Nakon toga više nije zvao.
Ponekad se pitam kako bi moj život izgledao da sam otišla tada. Da sam rekla “dosta” i preselila se u svoj stan. Ali svaki put kad pomislim na to, osjetim val krivnje – što će biti s mamom? Tko će joj pomoći oko lijekova? Tko će joj praviti društvo?
Jedne večeri, dok perem suđe, majka ulazi u kuhinju.
“Ivana, znaš li da si bila drugačija prije? Više si se smijala. Sad si stalno nervozna.”
Zastanem s tanjurom u ruci.
“Mama… teško mi je. Znaš li koliko mi fali vremena za sebe? Za prijatelje? Za… život?”
Gleda me iznenađeno, kao da prvi put čuje te riječi.
“Pa nisam ti ja kriva što si ostala ovdje,” kaže tiho.
Osjetim kako mi srce lupa u grlu.
“Znam da nisi kriva. Ali nekad imam osjećaj da sam zapela… između tvoje potrebe za mnom i svoje potrebe za slobodom.”
Majka šuti nekoliko trenutaka pa sjedne za stol.
“I meni je teško, znaš? Ne volim biti ovisna o tebi. Ali bojim se sama. Bojim se bolesti, smrti… Bojim se da ćeš otići i da ću ostati sama kao pas.”
Sjednem nasuprot nje i prvi put nakon dugo vremena osjećam da razgovaramo iskreno.
“Mama… ne želim te ostaviti samu. Ali želim barem malo svog života natrag. Možemo li pokušati pronaći neku pomoć? Možda gerontodomaćicu? Ili da povremeno odeš u dnevni boravak za starije?”
Majka uzdahne.
“Možemo probati… Ako će ti to pomoći da budeš sretnija.”
Te noći dugo ne mogu zaspati. Razmišljam o svemu što sam žrtvovala – ljubavi, prijateljstvima, putovanjima, čak i običnim izlascima na kavu. Razmišljam o tome koliko nas Balkan često tjera da budemo “dobra djeca”, čak i kad to znači da zaboravimo tko smo.
Sljedećih tjedana polako uvodimo promjene – dolazi gerontodomaćica dva puta tjedno, ja odlazim na kave s prijateljicama, upisujem tečaj crtanja koji sam godinama željela pohađati. Majka se navikava na novu rutinu i ponekad mi čak kaže: “Vidim da si opet nasmijana.” To me podsjeti koliko je važno pronaći ravnotežu između brige za druge i brige za sebe.
Ali još uvijek me muči pitanje – jesam li sebična što želim svoj život natrag? Gdje završava dužnost prema roditelju, a gdje počinje pravo na vlastitu sreću?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Kako ste vi pronašli ravnotežu između brige za roditelje i vlastitih snova?