Između čekića i nakovnja: Kada muževa porodica postane tvoj najveći neprijatelj
“Opet si to presolila, Lejla. Kod nas se to ne jede tako,” začula sam hladan glas svoje zaove, Mirele, dok sam stajala nad loncem sarme u kuhinji njihove kuće u Zenici. Ruke su mi zadrhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam joj ništa odgovorila, samo sam pogledala u svog muža, Damira, koji je sjedio za stolom i pravio se da ne čuje.
Od prvog dana kad sam ušla u ovu porodicu, osjećala sam se kao uljez. Damirova majka, teta Senada, uvijek je imala nešto za prigovoriti – od toga kako slažem veš do toga kako odgajam našu kćerku, Ajlu. Ali Mirela… ona je bila posebna priča. Nikad nije propustila priliku da me ponizi pred svima, a Damir je uvijek šutio. “To su žene, nek’ se one dogovore,” znao bi reći kad bih mu se požalila.
Sjećam se jedne večeri kad smo slavili Bajram kod njih. Svi su sjedili za stolom, smijali se i pričali o starim vremenima. Ja sam sjedila na kraju stola, osjećajući se kao gost u vlastitom životu. Mirela je odjednom upitala: “Lejla, kad ćeš ti naučiti praviti pitu kao moja mama? Damir je navikao na bolje.” Svi su se nasmijali, osim mene. Osjetila sam suze u očima, ali nisam im htjela dati to zadovoljstvo.
Nakon te večeri, dugo nisam mogla zaspati. Damir je ležao pored mene, gledao u plafon i šutio. “Zašto ništa ne kažeš? Zašto me ne zaštitiš?” pitala sam ga tiho. Okrenuo se na drugu stranu i samo promrmljao: “To su sitnice, Lejla. Ne uzimaj k srcu.”
Ali nisu bile sitnice. Svaki komentar, svaka podbadanja, svaka šala na moj račun – sve to mi je polako kidalo dušu. Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno toliko loša žena? Loša majka? Loša snaha?
Jednog dana, dok sam vodila Ajlu u vrtić, srela sam svoju prijateljicu Ivanu. Vidjela je da sam neraspoložena i povukla me na kafu. “Lejla, ti si uvijek bila jaka žena. Šta ti se desilo?” pitala me iskreno. Nisam mogla izdržati – rasplakala sam se nasred kafane.
“Ne znam više tko sam, Ivana. Osjećam se kao da svaki dan moram dokazivati da vrijedim. Damir me ne vidi, njegova porodica me ne poštuje… A ja gubim sebe.” Ivana me zagrlila i rekla: “Moraš postaviti granice. Ako ti to ne uradiš, niko neće.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Kad sam došla kući, odlučila sam razgovarati s Damirom. “Ne mogu više ovako,” rekla sam mu dok je gledao utakmicu na TV-u. “Ili ćeš stati uz mene ili ću otići.”
Pogledao me iznenađeno, kao da prvi put vidi bol u mojim očima. “Lejla… pa znaš da te volim… Ali to je moja porodica…”
“A ja? Ja nisam tvoja porodica? Zar nije vrijeme da i ja dobijem svoje mjesto za stolom?”
Nastala je tišina koju je prekidao samo zvuk komentatora s televizije. Damir nije znao što reći.
Sljedeći vikend opet smo išli kod njegove porodice na ručak. Ovaj put nisam šutjela. Kad je Mirela opet počela s komentarima o mojoj kuhinji, pogledala sam je ravno u oči i rekla: “Mirela, ako ti nešto ne odgovara, slobodno kuhaj sama. Ja radim najbolje što znam i to je dovoljno za mene i moju porodicu.” Svi su zanijemili.
Damir me pogledao s mješavinom ponosa i straha. Njegova majka je prevrnula očima, ali prvi put nisam osjetila sram – osjetila sam olakšanje.
Nakon tog ručka stvari su se polako počele mijenjati. Mirela više nije bila toliko glasna, a Damir je počeo više obraćati pažnju na mene i Ajlu. Ipak, odnosi su ostali zategnuti.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam toliko dugo šutjela. Možda bih ranije pronašla svoj glas da nisam toliko željela biti prihvaćena.
Danas znam jedno: niko nema pravo da te gazi zbog svog osjećaja moći ili tradicije. Ali pitam vas – koliko ste vi spremni žrtvovati sebe zbog tuđeg odobravanja? I gdje povući crtu između ljubavi i samopoštovanja?