Kad otac ode: Moj život nakon što je Dario odustao od naše djece

“Zašto tata više ne dolazi po nas?” – Ivanovo pitanje presjeklo me kao nož dok sam rezala kruh za večeru. Pogledala sam ga, a oči su mu bile pune suza, iako se trudio biti hrabar pred mlađim bratom. Luka je sjedio za stolom, tiho miješajući juhu, kao da će u tanjuru pronaći odgovor koji ja nisam znala dati.

Sve je počelo prije šest mjeseci. Dario i ja smo se posvađali u kuhinji – opet zbog sitnice, ali ovaj put je bilo drugačije. “Ne mogu više!” vikao je, tresnuo vratima i otišao. Mislila sam da će se vratiti, kao uvijek. Ali nije. Sljedećih dana dolazio je po stvari, izbjegavao pogledati djecu u oči. Kad sam ga pitala što planira s njima, samo je slegnuo ramenima: “Ne znam, Jasmina. Nisam siguran da sam za ovo.”

Nisam mogla vjerovati. Godinama smo gradili obitelj, prošli kroz ratne traume u Sarajevu, selili se u Zagreb, borili se s kreditima, poslom i svakodnevicom. A sada, kad su dečki najviše trebali stabilnost, on je odustao. Prijateljice su mi govorile: “Bit će ti lakše bez njega, ionako si sve sama radila.” Ali nije bilo lakše. Svaka večer bila je borba protiv samoće i osjećaja krivnje.

Prvi mjesec nakon razvoda Dario je dolazio vikendom. Vodio ih u kino ili na sladoled, vraćao ih nasmijane. Onda je počeo otkazivati. “Imam previše posla.” “Umoran sam.” “Možda idući tjedan.” Djeca su čekala kraj tjedna kao Božić, a ja sam gledala kako im se nada gasi iz tjedna u tjedan.

Jedne subote Ivan je sjedio kraj prozora satima. Kad sam mu rekla da dođe jesti, samo je tiho rekao: “Možda tata ipak dođe.” Luka je počeo mokriti u krevet, iako je već imao sedam godina. Odlazila sam na posao iscrpljena, a navečer bih plakala pod tušem da me ne čuju.

Moja mama mi je rekla: “Jasmina, moraš biti jaka zbog njih.” Ali kako biti jaka kad ti srce puca svaki put kad vidiš razočaranje u očima vlastite djece? Počela sam sumnjati u sebe – jesam li ja kriva što Dario ne želi biti otac? Jesam li ga previše pritiskala? Možda sam trebala više šutjeti, manje tražiti pomoć.

Jedne večeri, dok su dečki spavali, nazvala sam Darija. “Molim te, dođi ih vidjeti. Oni te trebaju.” S druge strane tišina, pa uzdah: “Jasmina, ne mogu. Nisam dobar otac. Ne znam kako s njima. Sve me to guši.”

“A mene ne guši?” viknula sam kroz suze. “I ja sam umorna! Ali ne mogu ih ostaviti!”

Prekinuo je vezu. Te noći nisam spavala ni minute.

Počela sam tražiti pomoć – otišla sam kod psihologinje u Dom zdravlja na Knežiji. Rekla mi je: “Djeca osjećaju vašu tugu i nesigurnost. Morate im dati do znanja da nisu oni krivi za odlazak oca.” Ali kako to objasniti kad ni sama ne vjerujem?

Na poslu su me kolegice gledale sažaljivo. “Jasmina, ako trebaš pričati…” Ali nisam htjela pričati – nisam htjela biti još jedna jadna žena kojoj je muž otišao.

Jednog dana Ivan se potukao u školi. Razrednica me pozvala: “Gospođo Kovačević, Ivan je postao povučen i agresivan. Je li sve u redu kod kuće?” Slagala sam: “Samo prolazimo kroz težak period.”

Luka je prestao jesti omiljenu čokoladu. Počeo je crtati slike na kojima smo nas troje – uvijek bez oca.

Pokušavala sam im nadomjestiti sve – vodila ih na Maksimir, na Sljeme, pekla kolače koje nitko nije htio jesti. Navečer bih sjedila sama u kuhinji i gledala njihove slike iz vremena kad smo još bili obitelj.

Jednog dana Dario se pojavio na vratima bez najave. Djeca su potrčala prema njemu, ali on ih je samo kratko zagrlio i rekao: “Moram brzo ići, samo sam donio poklone.” Ivan ga je pogledao ravno u oči: “Zašto nas više ne voliš?” Dario nije znao što reći – samo je spustio pogled i otišao.

Te večeri Ivan mi je rekao: “Mama, možda smo mi krivi što tata ne želi biti s nama.” Zagrlila sam ga najjače što sam mogla i kroz suze šapnula: “Niste vi krivi ni za što. Tata ima svoje probleme koje mora riješiti sam. Mi ćemo biti dobro – zajedno.” Nisam bila sigurna vjerujem li u to.

Dani su prolazili sporo. Naučila sam tražiti male radosti – kad Luka nacrta osmijeh na slici ili kad Ivan donese peticu iz matematike. Naučila sam da mogu biti i otac i majka, makar ponekad padnem od umora.

Ali svake večeri prije spavanja pitam se: koliko još snage imam? Hoće li moji sinovi ikada oprostiti Dariju? Hoće li jednog dana razumjeti da nisu oni krivi za njegov odlazak?

Ponekad se pitam – koliko nas ima koji smo ostali sami s djecom jer drugi nisu imali hrabrosti biti roditelji do kraja? I ima li nade da ćemo svi mi jednom opet biti sretni?