„Želim razvod.“ – Jedna rečenica koja mi je srušila svijet
„Želim razvod.“
Te dvije riječi odzvanjale su u mojoj glavi kao crkvena zvona na sprovodu, dok sam zurila u Ivana preko kuhinjskog stola. Njegove oči bile su hladne, gotovo prazne, kao da sam mu strankinja, a ne žena s kojom je proveo šesnaest godina. Lana je u svojoj sobi tiho pjevušila pjesmu iz crtića, nesvjesna da joj se svijet upravo raspada.
„Što si rekao?“ promucala sam, nadajući se da sam ga krivo čula.
Ivan je uzdahnuo, pogladio bradu i ponovio: „Želim razvod, Ana. Više ne mogu ovako.“
U tom trenutku, sve što sam znala o sebi i našem životu nestalo je. Sjetila sam se mamine rečenice: „Brak je svetinja, Ana. Ljubav i vjernost iznad svega.“ Kako sada objasniti mami da nisam uspjela? Kako reći Lani da tata više neće dolaziti kući svaku večer?
Nisam plakala. Ne još. Samo sam sjedila, ukočena, dok je Ivan skupljao svoje stvari. „Nije do tebe“, rekao je tiho. „Jednostavno… izgubili smo se.“
Nakon što su se vrata za njim zatvorila, osjetila sam kako mi se srce raspada na tisuću komadića. Lana je došla do mene s plišanim medvjedićem u ruci. „Mama, zašto si tužna?“
Kako objasniti djetetu da tata više ne voli mamu? Da ljubav nije uvijek dovoljna?
Sljedećih dana živjela sam kao robot. Odlazila na posao u školu, vraćala se kući, kuhala ručak, prala rublje. Sve automatski. Ljudi su me pitali jesam li dobro, a ja bih se nasmiješila i slagala: „Super sam.“
Jedne večeri, dok sam slagala Lanine igračke, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Marija.
„Ana, čula sam… Je li istina?“
„Jest“, odgovorila sam kratko.
„Znaš da možeš doći kod mene kad god poželiš. Ne moraš biti sama.“
Zahvalila sam joj, ali nisam imala snage ni za razgovor ni za posjete. Osjećala sam se kao da me svi gledaju sažaljivo – susjedi u liftu, kolegice u zbornici, čak i prodavačica u dućanu.
Najgore su bile nedjelje. Prije bismo svi zajedno išli na Sljeme ili na more kod Ivana roditelja u Zadar. Sada su ti dani bili ispunjeni tišinom i prazninom.
Jednog dana Lana me pitala: „Mama, hoće li tata doći na moj rođendan?“
Osjetila sam knedlu u grlu. „Doći će, dušo. Tata te voli.“
Ali nisam bila sigurna ni u što više.
Moja mama nije skrivala razočaranje kad sam joj rekla istinu.
„Ana, nisi dovoljno pokušala! U moje vrijeme žene su trpjele zbog djece! Što će ljudi reći?“
Te riječi su me boljelo više od Ivanove odluke. Zar sam stvarno kriva što nisam mogla spasiti brak? Zar je sramota biti ostavljena žena?
Noću bih ležala budna i vrtjela film unatrag: kad smo se počeli udaljavati? Je li to bilo kad je Ivan dobio novi posao pa je stalno bio na putu? Ili kad sam ja upisala dodatnu edukaciju i bila preumorna za razgovor? Ili možda kad smo prestali sanjati zajedno?
Jednog popodneva Lana je došla iz škole uplakana.
„Djeca su rekla da me tata ne voli jer ne živi s nama“, jecala je.
Zagrlila sam je čvrsto. „To nije istina, ljubavi. Tata te voli najviše na svijetu.“
Ali kako joj objasniti da ljubav odraslih nije uvijek jednostavna? Da ponekad ljudi odu jer ne znaju drugačije?
Počela sam odlaziti kod psihologinje. Prvi put u životu priznala sam sebi da ne mogu sve sama. Plakala sam pred nepoznatom ženom više nego pred vlastitom majkom.
„Ana“, rekla mi je psihologinja, „nije vaša krivnja što je brak završio. Niste vi jedina odgovorna za sreću obitelji.“
Te riječi su mi donijele olakšanje kakvo nisam osjetila mjesecima.
S vremenom sam naučila živjeti s tugom. Počela sam izlaziti s Lanom u park, smijati se njezinim šalama, gledati filmove navečer uz kokice. Prijateljica Ivana me nagovorila da odemo na izlet na Plitvice. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo.
Ivan sada dolazi po Lanu svaki drugi vikend. Na početku smo se svađali oko svega – škole, novca, vremena provednog s djetetom. Ali polako smo naučili komunicirati bez vikanja.
Jedne večeri Lana me zagrlila i šapnula: „Mama, volim te najviše na svijetu.“
Tada sam shvatila da nisam propala kao majka. Možda nisam uspjela spasiti brak, ali mogu biti dobra mama.
Danas još uvijek boli kad vidim sretne obitelji na ulici ili kad Lana pita zašto tata ne živi s nama. Ali više se ne osjećam krivom. Naučila sam da život ide dalje i da imam pravo biti sretna.
Ponekad se pitam: Jesam li mogla nešto promijeniti? Ili je ovo bio jedini put prema slobodi i miru? Možda vi znate odgovor…