Kad sam saznala za svadbu svog sina od susjede: Priča o šutnji i raskolu u obitelji Kovačević
“Marija, jesi li čula da ti se Ivan ženi?” Susjeda Ružica je stajala na vratima, s onim svojim znatiželjnim pogledom, dok sam ja držala šalicu kave koja mi je drhtala u ruci. U trenutku mi je krv nestala iz lica. “Molim?” prošaptala sam, nadajući se da sam krivo čula. “Ma da, svi pričaju po zgradi! Svadba je za dva tjedna, u restoranu kod Luke. Čestitam!”
Zatvorila sam vrata bez riječi. U meni je sve gorjelo – bijes, tuga, nevjerica. Moj Ivan, moj jedini sin, a ja zadnja saznajem. Sjela sam na stolicu u kuhinji, gledala u zid i pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Zar sam toliko loša majka da mi dijete ne može reći najvažniju vijest u svom životu?
Mobitel mi je bio težak u ruci. Gledala sam Ivanov broj, ali nisam imala snage nazvati. Sjećanja su navirala – na njegove prve korake, na noći kad je imao temperaturu, na sve one trenutke kad smo bili samo nas dvoje protiv svijeta nakon što nas je muž napustio. A sad… sad sam sama protiv njega.
Sljedećih dana izbjegavala sam susjede i poznanike. Svi su znali, svi su šaputali. U trgovini me prodavačica gledala s razumijevanjem, ali i s dozom sažaljenja. “Držite se, Marija,” šapnula mi je dok mi je vraćala kusur. Nisam mogla podnijeti tuđe poglede.
Navečer sam sjela za stol i napisala Ivanu poruku: “Čula sam da se ženiš. Voljela bih razgovarati s tobom.” Nije odgovorio. Prošla su tri dana tišine. Četvrti dan zazvonio je mobitel.
“Mama?” njegov glas bio je hladan, distanciran.
“Ivane… zašto mi nisi rekao? Zar sam toliko pogriješila?”
S druge strane tišina.
“Nije vrijeme za to sada. Sve je komplicirano. Ne želim dramu na svadbi,” rekao je napokon.
“Ja sam ti majka! Zar ne zaslužujem znati? Zar ne želiš da budem tamo?”
“Ne znam još… Moram ići.” Prekinuo je.
Plakala sam cijelu noć. Razmišljala o svemu što sam možda učinila krivo. Jesam li ga previše štitila? Jesam li bila previše stroga kad je bio tinejdžer? Jesam li ga gušila svojom brigom? Ili ga nisam dovoljno slušala kad je odrastao?
Sljedećeg dana odlučila sam otići do njega. U Zagrebu, u njegovom malom stanu na Trešnjevci, dočekala me njegova zaručnica – Ana. Djevojka koju nikada nisam upoznala.
“Dobar dan… Vi ste sigurno Marija? Ja sam Ana,” pružila mi je ruku nesigurno.
“Gdje je Ivan?” upitala sam bez uvoda.
“Na poslu je… ali možete ući. Želite kavu?”
Sjele smo za mali kuhinjski stol. Gledala me oprezno, kao da očekuje napad.
“Znam da vam je teško… Ivan nije htio da se osjećate loše, ali… puno toga se nakupilo između vas,” rekla je tiho.
“Što točno? Što sam mu napravila tako strašno?”
Ana je šutjela nekoliko trenutaka pa uzdahnula.
“Ivan kaže da ste ga uvijek pokušavali zaštititi od svega, da niste vjerovali da može sam donositi odluke. Da ste ga gušili svojom brigom… I da mu niste dali dovoljno prostora kad mu je trebalo.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića.
“Sve što sam radila, radila sam iz ljubavi… Nisam znala drugačije,” prošaptala sam.
Ana me pogledala s toplinom.
“Znam… Ali možda biste trebali razgovarati otvoreno, bez zamjeranja. Svadba nije mjesto za stare rane, ali možda možete početi ispočetka.”
Vratila sam se kući još tužnija, ali i s tračkom nade. Možda još nije sve izgubljeno.
Tjedan dana kasnije stigla mi je pozivnica – jednostavna bijela omotnica s Ivanovim i Aninim imenima. Plakala sam kad sam ju otvorila.
Na svadbi sam sjedila sama za stolom, gledala svog sina kako pleše prvi ples sa svojom ženom. Srce mi se stezalo od ponosa i tuge istovremeno. Prišao mi je kasnije, nesiguran.
“Hvala što si došla, mama,” rekao je tiho.
“Uvijek ću biti tu za tebe, Ivane. Samo želim da budeš sretan.”
Zagrlio me prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam da možda ipak ima nade za nas.
Ponekad se pitam – koliko roditeljska ljubav može povrijediti dijete ako ne zna stati na vrijeme? I jesmo li svi osuđeni ponavljati iste greške svojih roditelja?