Majčina Pravda: Kad Ljubav Nije Dovoljna
“Zašto uvijek njoj daješ bolje komade mesa? Zar ja nisam dio ove porodice?” – riječi su mi izletjele prije nego što sam stigla razmisliti. Jasna me pogledala preko stola, onim svojim hladnim očima koje su me uvijek podsjećale da sam ovdje samo gost. Adnan je šutio, gledao u tanjir kao da će mu krompir dati odgovor na sve naše probleme.
Bio je to još jedan nedjeljni ručak kod svekrve. Miris pečenja širio se stanom, ali meni je u grlu stajala knedla. Moja zaova, Sanja, sjedila je nasmijana do Jasne, a pred njom je bio tanjir pun najboljih zalogaja. Ja sam dobila ono što je ostalo. Nije to prvi put – svaki put kad dođemo, osjećam se kao uljez u vlastitom životu.
“Lejla, nemoj praviti dramu. Svi smo umorni, hajde jedi”, rekla je Jasna, a Sanja je prevrnula očima i nastavila pričati o svom novom poslu u Zagrebu. Adnan je šutio. Uvijek šuti kad treba nešto reći. Kad smo se vjenčali, obećao mi je da ćemo biti tim. Ali ovdje, za ovim stolom, ja sam sama.
Nakon ručka, dok sam prala suđe, Jasna je došla iza mene. “Znaš, Sanja ima puno stresa na poslu. Treba joj podrška. Ti si navikla na skromnost, Lejla.” Osjetila sam kako mi ruke drhte. Nisam znala šta da kažem. U meni se miješala ljutnja i tuga. Zar je moguće da me nikad neće prihvatiti?
Kasnije te večeri, dok smo se vraćali kući tramvajem kroz sarajevsku kišu, pokušala sam razgovarati s Adnanom.
“Zašto ništa ne kažeš? Zar ne vidiš kako me tretira?”
Pogledao me umorno. “Lejla, znaš kakva je moja mama. Neće se promijeniti. Bolje da pustiš.”
“Ali ja ne mogu više ovako! Osjećam se kao da ne vrijedim ništa!”
Adnan je slegnuo ramenima i okrenuo glavu prema prozoru.
Noći su mi postale najteže. Ležala bih budna, slušala kišu kako udara o prozor i razmišljala gdje sam pogriješila. Možda sam trebala biti tiša, manje zahtjevna, više zahvalna? Ali onda bih se sjetila svih trenutaka kad sam šutjela i gutala suze – ništa se nije promijenilo.
Jednog dana, dok sam spremala stan, zazvonio je telefon. Bila je to moja mama iz Mostara.
“Lejla, dušo, jesi li dobro? Zvučiš umorno zadnjih dana.”
“Mama, teško mi je… Osjećam se kao da nikad neću biti dovoljno dobra za njih. Kao da stalno moram dokazivati da vrijedim.”
Mama je šutjela nekoliko sekundi pa tiho rekla: “Znaš, ljubav nije uvijek dovoljna da promijeni ljude oko nas. Ali moraš biti dovoljna sama sebi. Ne dozvoli da te slome.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam primjećivati sitnice – kako Jasna uvijek pohvali Sanju pred gostima, kako Adnan izbjegava sukobe i kako ja svaki put progutam ponos zarad mira u kući.
Jedne subote odlučila sam – neću više šutjeti. Kad smo opet došli kod Jasne na ručak, atmosfera je bila ista kao i uvijek: Sanja u centru pažnje, Adnan odsutan mislima, a ja nevidljiva.
Kad je Jasna počela pričati kako Sanja sve stiže i kako joj treba više podrške jer “nije lako biti žena u Zagrebu”, prekinula sam je:
“Jasna, a šta je sa mnom? Zar ja nisam žena koja radi i bori se svaki dan? Zar ja nisam vrijedna vaše podrške?”
U sobi je nastala tišina. Sanja me pogledala iznenađeno, Adnan zbunjeno, a Jasna – prvi put – bez riječi.
“Lejla… nisam znala da se tako osjećaš”, promucala je.
“Zato što nikad niste pitali! Samo ste pretpostavili da ću uvijek biti tu i šutjeti!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali ovaj put ih nisam skrivala.
Adnan me uhvatio za ruku ispod stola. “Mama… možda bi trebali više cijeniti Lejlu. Ona nam daje puno više nego što misliš.”
Jasna je spustila pogled. “Možda ste u pravu… Navikla sam se oslanjati na Sanju jer je sama tamo… Ali nisam htjela da te povrijedim, Lejla.”
Nisam znala vjerovati li joj ili ne. Ali prvi put sam osjetila olakšanje – rekla sam što mislim.
Te večeri Adnan me zagrlio dok smo išli kući.
“Hvala ti što si rekla ono što ja nisam imao snage reći godinama. Možda sad nešto promijenimo zajedno.”
Nisam znala hoće li išta biti drugačije sutra ili za mjesec dana. Ali znala sam jedno – više neću dozvoliti da me nepravda gazi.
Ponekad se pitam: koliko dugo žena može izdržati kad ljubav nije dovoljna? Da li ste vi ikada morali birati između dostojanstva i mira u porodici?