„Zašto bismo dizali kredit kad ćemo ionako naslijediti tvoju kuću?” – Priča jedne bosanske majke o obiteljskoj sebičnosti
„Zašto bismo dizali kredit kad ćemo ionako naslijediti tvoju kuću?”
Te riječi odzvanjaju mi u glavi već danima. Sjedim za kuhinjskim stolom u Sarajevu, gledam kroz prozor na kišu koja neumorno pada po starom dvorištu. Ruke mi drhte dok pokušavam otvoriti staklenku džema, ali snage više nemam kao nekad. Sjećam se kad sam ovdje, na istom mjestu, prije dvadeset godina, hranila svog sina Adnana, dok je još bio dječak. Tada sam vjerovala da ljubav može sve.
Ali danas… danas više nisam sigurna.
„Mama, ozbiljno, ne možemo sad dizati kredit za stan. Pa znaš da ćemo jednog dana naslijediti ovu kuću. Zašto da bacamo novac?”
Adnan je to izgovorio hladno, bez trunke osjećaja, dok je njegova supruga Mirela sjedila pored njega i šutjela. Pogledala me ispod obrva, kao da joj je neugodno, ali nije rekla ništa. Samo je stisnula usne i nastavila listati mobitel.
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam znala što reći. Zar sam cijeli život radila i žrtvovala se samo zato da bi moje dijete gledalo na mene kao na nekretninu?
Kad je moj muž Emir poginuo u prometnoj nesreći kod Zenice, Adnan je imao samo četiri godine. Ostala sam sama s djetetom i kreditom za ovu kuću. Radila sam dva posla – danju u školi kao učiteljica, navečer čistila urede. Nikad nisam tražila pomoć ni od koga. Sve što sam imala, davala sam njemu. Prva bicikla, ekskurzija u Dubrovnik, novi laptop za fakultet… Sve sam mu omogućila.
A sad… Sad sjedim sama u ovoj kući koja mi više nije dom, nego teret.
Prije nekoliko dana Adnan me nazvao: „Mama, Mirela je trudna. Treba nam veći stan.”
Obradovala sam se, naravno. Unuk! Sanjala sam o tome da ću ga držati u naručju, šetati s njim po parku kod Vijećnice. Ali onda je nastavio: „Gledali smo stanove, ali cijene su lude. Razmišljali smo… možda bi ti mogla razmisliti o domu za starije? Znaš, tamo bi imala društvo, brigu… A nama bi ova kuća baš odgovarala.”
Nisam mogla vjerovati što čujem.
„Adnane, zar ti stvarno misliš da bih ja otišla iz svoje kuće? Zar ti nije palo na pamet da možda želim biti blizu vas i svog unuka?”
On je slegnuo ramenima: „Mama, ne budi sebična. Nama treba prostor.”
Sebična? Ja? Nakon svega što sam prošla?
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – Adnan na maturi, Adnan na moru s osmijehom do ušiju… I pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li ga previše štitila? Jesam li mu dala previše? Ili premalo ljubavi?
Sljedećih dana Mirela mi je slala poruke: „Nadam se da nisi ljuta na Adnana. Znaš kako je danas teško mladima.”
Nisam joj odgovorila. Nisam znala što bih rekla.
Moja sestra Jasmina došla je iz Mostara da me posjeti. Sjela je preko puta mene i uzela me za ruku.
„Seko, nemoj im zamjeriti. Danas su djeca drugačija. Svi gledaju samo sebe.”
Ali ja ne mogu tako lako oprostiti.
Jednog jutra otišla sam do doma za starije na Grbavici. Tamo su me dočekale dvije nasmijane žene, pričale su mi o aktivnostima, zajedničkim ručkovima, kartanju… Sve je zvučalo lijepo, ali kad sam pogledala njihove oči, vidjela sam tugu koju ni osmijeh ne može sakriti.
Vratila sam se kući još tužnija.
Adnan me opet nazvao: „Jesi li razmislila? Nama bi stvarno puno značilo…”
Prekinula sam ga: „Adnane, znaš li ti što znači dom? Znaš li što znači majka?”
Nije odgovorio.
Sutradan su došli oboje. Mirela je bila nervozna.
„Gospođo Sanela”, počela je tiho, „mi vas ne želimo povrijediti. Samo… znate kako je danas teško mladima.”
Pogledala sam ih oboje i prvi put u životu osjetila ljutnju prema vlastitom djetetu.
„Znate li vi kako je bilo meni? Sama s djetetom, bez ikoga svoga? Znate li koliko noći nisam spavala brinući se hoću li imati za kruh i mlijeko? A sad vi meni govorite da sam sebična?”
Adnan je spustio pogled.
„Mama… nismo to tako mislili…”
Ali riječi su već bile izgovorene.
Nakon što su otišli, sjela sam na stari trosjed i zaplakala kao dijete.
Dani prolaze, a ja još uvijek ne znam što ću odlučiti. Ova kuća više nije mjesto sreće nego podsjetnik na sve žrtve koje su postale nevidljive pred pohlepom i sebičnošću.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam sve dala za svoje dijete? Je li ljubav danas stvarno manje vrijedna od kvadrata?
Što vi mislite – gdje prestaje roditeljska dužnost i počinje pravo na vlastitu sreću?