Sanja želi novi početak, ali mora birati između ljubavi i vlastite slobode: „Ne želim opet biti nečija snaha s pedeset godina“
„Sanja, hajde, reci nešto! Ne možeš cijelu noć šutjeti kao kip!“, vikala je moja mama iz kuhinje dok sam sjedila za stolom, zureći u šalicu kave koja se već ohladila. U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je cijeli svijet stao. Marko je sinoć kleknuo pred mene, držeći onaj zlatni prsten koji sam sanjala još kao djevojčica. Ali umjesto sreće, osjetila sam paniku.
„Mama, ne mogu… Ne znam što da radim. Volim ga, ali…“, šapnula sam, boreći se sa suzama.
„Ali što? Što ti fali? Dobio si drugu šansu, Sanja! Nije svaka žena te sreće!“, nastavila je mama, ne shvaćajući da nije stvar u Marku. Nije stvar ni u meni. Stvar je u njegovoj majci, gospođi Ljubici, koja je već dala do znanja da će Marko i ja živjeti kod nje.
Prije deset godina, kad sam otkrila da me Tomislav vara s dvadeset godina mlađom kolegicom iz banke, nisam ni trepnula – izbacila sam ga iz stana. Prijateljice su me tada zvale „hladna kao led“, ali nisu znale koliko sam noći proplakala u tišini. Najgore je bilo kad je naša kćerka Petra odlučila ostati s njim nekoliko mjeseci. Osjećala sam se kao da sam izgubila sve – muža, dijete, sigurnost.
Ali preživjela sam. Naučila sam živjeti sama. Kad se Petra udala za Adnana i dovela ga kod mene, mislila sam da će mi biti lakše. Ali nije bilo. Adnan je bio dobar dečko, ali njegova obitelj iz Travnika stalno je dolazila kod nas, donosili su svoje običaje i očekivanja. U mojoj kući više nisam bila gazdarica.
Sad kad mi Marko nudi brak, svi očekuju da ću pristati bez razmišljanja. On je dobar čovjek – udovac, radi kao profesor matematike u srednjoj školi, ima sina koji studira u Zagrebu. Ali njegova majka… Gospođa Ljubica je žena koja voli imati sve pod kontrolom. Kad god dođem kod njih na ručak, ona mi pod nos gura tanjur pun sarme i pita: „Sanja, znaš li ti kuhati ovako?“ Ili: „Kod mene se zna red – nema ležanja do deset!“
Jednom sam joj pokušala pomoći oko kolača za Markov rođendan. Uzela sam mikser u ruke, a ona mi ga je istrgnula iz ruku: „Ne tako! Prvo se maslac mora dobro umutiti! Nisi ti navikla na ovakve kolače…“ Osjećala sam se kao dijete koje ništa ne zna.
Marko me voli, to znam. Ali svaki put kad spomene zajednički život, on podrazumijeva da ćemo živjeti kod njegove mame. „Sanja, Ljubica je već stara… Ne mogu je ostaviti samu. A i kuća je velika, ima mjesta za sve nas!“, govori mi dok me grli.
Ali ja ne želim biti nečija snaha s pedeset godina. Ne želim opet slušati tuđe naredbe i osjećati se kao gost u vlastitom domu. Želim svoj mir – svoju kavu ujutro bez pitanja gdje sam bila sinoć ili zašto nisam pospremila stol odmah nakon jela.
Petra me gleda s nerazumijevanjem: „Mama, pa što ti fali? Ljubica je super žena! A Marko te voli… Zar nije vrijeme da misliš na sebe?“
Ali što ako baš to znači misliti na sebe – reći NE i ostati sama? Što ako više nikad ne pronađem nekoga tko će me voljeti kao Marko? Ili još gore – što ako pristajem na život koji me guši samo zato što se bojim samoće?
Jedne večeri, dok smo Marko i ja šetali uz Miljacku, skupila sam hrabrost: „Marko… Ne mogu živjeti s tvojom mamom. Znam da ti je teško ostaviti je samu, ali ja više ne mogu biti ničija snaha. Želim dom u kojem ću biti svoja.“
Stao je i pogledao me tužno: „Sanja… Znaš koliko mi značiš. Ali Ljubica nema nikog osim mene…“
„A ja? Što ja imam?“, pitala sam kroz suze.
Nastala je tišina koju ni rijeka nije mogla prekinuti.
Dani su prolazili, a ja sam osjećala kako mi srce puca svaki put kad vidim Markovu poruku na mobitelu. Mama me uvjerava da griješim: „Sanja, život prolazi! Zar ćeš opet ostati sama zbog ponosa?“
Ali nije stvar u ponosu. Stvar je u tome što više ne želim biti gost u tuđem životu.
Petra mi šalje poruku: „Mama, možda si previše tvrdoglava… Ali razumijem te.“
Možda jesam tvrdoglava. Možda ću zbog toga ostati sama do kraja života. Ali barem ću znati da sam birala sebe.
Ponekad se pitam – jesam li sebična što želim svoj mir? Je li ljubav dovoljna ako znači žrtvovati vlastitu slobodu?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Koliko daleko biste išli zbog ljubavi – i gdje povlačite crtu?