Moj muž je putovao u biznis klasi s majkom, a nas ostavio iza: Priča o ponosu, boli i promjeni u jednoj zagrebačkoj obitelji
“Zar stvarno misliš da je to u redu, Ivane?” glas mi je drhtao dok sam gledala kako on i njegova majka, gospođa Marija, prolaze kroz vrata za biznis klasu na Plesu. Djeca su me zbunjeno gledala, a ja sam pokušavala progutati knedlu u grlu. “Mama, zašto tata ide tamo?” pitao je Luka, moj stariji sin, dok je mala Petra već počela plakati jer nije mogla shvatiti zašto ne idemo svi zajedno.
Ivan se okrenuo samo na sekundu, s onim svojim poznatim poluosmijehom koji me uvijek tjerao da se osjećam kao da pretjerujem. “Ma, to je samo let. Ne dramatiziraj, Ana. Mama ima problema s leđima, treba joj više prostora. Vidimo se u Frankfurtu.”
Gledala sam ih kako nestaju iza staklenih vrata, a osjećaj srama i bijesa preplavio me do te mjere da sam jedva mogla disati. U tom trenutku nisam znala što me više boli – što nas je ostavio ili što sam dopustila da to bude normalno. Uvijek sam bila ta koja popušta, koja šuti pred njegovom majkom, koja guta uvrede i opravdava njegove odluke pred djecom.
Let je bio dug i naporan. Djeca su bila nervozna, a ja sam pokušavala biti smirena. U glavi mi se vrtjela scena iz prošlog Božića kad je gospođa Marija komentirala kako nisam dovoljno dobra domaćica jer nisam napravila sarmu po njenom receptu. Ivan je tada samo šutio, a ja sam se osjećala kao gost u vlastitoj kući.
Kad smo napokon stigli u Frankfurt, Ivan nas je čekao na izlazu iz aviona, svjež i odmoran. Gospođa Marija je odmah počela pričati kako su ih u biznis klasi nudili šampanjcem i kako su sjedala bila “prava stvar za kraljicu”. Djeca su bila umorna i gladna, a ja sam osjećala kako mi se srce steže od nemoći.
“Ana, možeš li malo požuriti? Kasnimo na vezni let,” rekao je Ivan bez da me pogleda. U tom trenutku sam pukla.
“Znaš što, Ivane? Dosta mi je! Dosta mi je da uvijek budemo mi ti koji čekamo, koji šutimo, koji trpimo! Zar ti stvarno misliš da si bolji od nas? Da tvoja mama vrijedi više od mene i tvoje djece?”
Ljudi su se okretali, ali nije me bilo briga. Osjećala sam kako mi suze naviru na oči, ali ovaj put nisu bile od tuge nego od bijesa. Ivan je izgledao kao da ga je netko ošamario.
“Ana, nemoj sad praviti scenu…”
“Scenu? Ovo nije scena! Ovo je moj život! I dosta mi je da ga drugi kroje umjesto mene!”
Gospođa Marija je prevrnula očima i počela nešto mrmljati o tome kako su današnje žene preosjetljive. Djeca su me gledala širom otvorenih očiju. U tom trenutku sam shvatila da više ne mogu šutjeti.
Taj dan bio je prekretnica. Kad smo se vratili u Zagreb, odlučila sam razgovarati s Ivanom. Djeca su spavala, a ja sam sjela nasuprot njega u kuhinji.
“Ivane, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Tvoja mama upravlja našom kućom, ti upravljaš mojim osjećajima. Sve što radim nije dovoljno dobro ni za tebe ni za nju. A najgore od svega – naša djeca vide kako njihova mama šuti i trpi. To ne želim za njih.”
Ivan je šutio dugo vremena. Znao je da govorim istinu. “Ana… znaš da mi nije namjera povrijediti tebe ili djecu… Samo… navikao sam tako… Mama uvijek…”
“Mama uvijek!” prekinula sam ga. “Ali ja nisam tvoja mama! Ja sam tvoja žena! I zaslužujem poštovanje! Ako ne možeš to dati meni i našoj djeci, onda možda trebamo razmisliti što dalje.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prošla otkako sam se udala za Ivana – o selidbi iz Osijeka u Zagreb zbog njegovog posla, o tome kako sam ostavila svoj posao učiteljice jer ‘nije bilo potrebe’, o svim onim večerima kad sam plakala u kupaonici jer me njegova majka kritizirala pred djecom.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Ivan je pokušavao biti pažljiviji, ali gospođa Marija nije odustajala od svojih komentara. Jednog jutra dok smo doručkovali, rekla mi je: “Ana, znaš li ti koliko bi žena bilo sretno na tvom mjestu? Moj Ivan ti sve daje!”
Pogledala sam je mirno i rekla: “Možda bi bile sretne dok ne shvate da ih nitko ne vidi ni ne čuje.” Okrenula sam se djeci i rekla: “Idemo van na igralište.” Osjetila sam olakšanje prvi put nakon dugo vremena.
Počela sam tražiti posao. Prijavila sam se za zamjenu u jednoj osnovnoj školi na Trešnjevci. Kad sam dobila poziv na razgovor, srce mi je tuklo kao ludo. Ivan nije bio oduševljen idejom da radim, ali ovaj put nisam tražila dopuštenje.
Prvi dan na poslu bio je težak ali ispunjavajuć. Djeca su me dočekala s crtežima na kojima smo svi zajedno – mama, tata, Luka i Petra – svi nasmijani. Taj crtež stavila sam na hladnjak kao podsjetnik da vrijedim i da imam pravo biti sretna.
Ivan se polako počeo mijenjati. Počeo je više sudjelovati u životu djece, manje slušati svoju majku. Nije bilo lako – bilo je puno svađa, puno suza – ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da imam glas.
Ponekad se pitam: Koliko žena oko nas šuti i trpi? Koliko nas misli da nemamo pravo na sreću? Možda će moja priča nekome dati snagu da progovori. Što vi mislite – gdje prestaje kompromis a počinje poniženje?