Ako se moja kćer vrati svom mužu, može zaboraviti na mene
“Ako se vratiš njemu, Lana, možeš zaboraviti na mene!” Moj glas je odjekivao kroz stan, a ruke su mi drhtale dok sam gledala svoju kćer kako stoji na pragu, s koferom u ruci i suzama u očima. Nikada nisam mislila da ću izgovoriti takve riječi vlastitom djetetu, ali došla sam do kraja svojih snaga.
Lana je uvijek bila tiha, povučena djevojčica. Odrasla je u Sarajevu, među knjigama i pjesmama, dok sam ja radila dva posla da nas preživim nakon što nas je njen otac ostavio. Bila je moje sunce, moj razlog da ustanem svako jutro. Kad je upoznala Emira na fakultetu u Zagrebu, bila sam sretna što je napokon pronašla nekoga tko će je voljeti i čuvati. Emir je bio pristojan mladić iz dobre porodice, uvijek spreman pomoći, uvijek s osmijehom.
Ali brak nije bio ono što smo svi očekivali. Prvih godinu dana sve je izgledalo savršeno – zajednički izlasci, putovanja, planovi za budućnost. Onda su počele sitne svađe. Lana bi mi dolazila kući uplakana, govoreći kako se Emir promijenio, kako više nije onaj isti čovjek. Govorila sam joj da je brak kompromis, da mora biti strpljiva.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Lana je sjela za kuhinjski stol i tiho rekla: “Mama, ja sam pogriješila. Ja sam ga prevarila.” Zastala sam s rukama u vodi, srce mi je preskočilo. “S kim?” pitala sam, glasom koji nije bio moj. “S kolegom s posla… Nisam htjela, ali osjećala sam se usamljeno. Emir me stalno ignorirao…”
Nisam znala što da kažem. S jedne strane, bila sam ljuta na nju – kako je mogla uništiti svoj brak zbog trenutka slabosti? S druge strane, znala sam koliko je patila zadnjih mjeseci. Ali izdaja je izdaja. “Lana, znaš li ti što si napravila? Kako ćeš to popraviti?”
“Ne znam… On već zna. Otišao je kod svojih roditelja u Mostar. Ne javlja mi se.”
Tih dana nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno, o žrtvama koje sam podnijela da bi ona imala bolji život. A sada – sve to pada u vodu zbog njene slabosti.
Prošlo je nekoliko tjedana. Emir se nije javljao. Lana je bila kao sjena; nije jela, nije izlazila iz sobe. Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to Emirova majka, Jasmina.
“Gospođo Ivana, molim vas da razgovarate s Lanom. Emir ne može ovo podnijeti. On vas poštuje i voli Lanu, ali ovo ga je slomilo.” Glas joj je bio umoran i tužan.
Nakon tog razgovora sjela sam s Lanom.
“Lana, moraš odlučiti što želiš. Ne možeš vječno bježati od odgovornosti. Ako želiš spasiti brak, idi i razgovaraj s Emirom. Ali ako se vratiš njemu samo zato što se bojiš biti sama – nemoj računati na mene da ću te opet primiti kad sve opet krene po zlu.”
Lana me gledala kao da sam joj stranac.
“Mama, ti bi me ostavila?”
“Ne bih te ostavila… Ali ne mogu više gledati kako uništavaš svoj život i moj mir zbog svojih pogrešaka. Imam pravo na svoj život!”
Sljedećih dana Lana je pokušavala stupiti u kontakt s Emirom. Pisala mu je poruke, zvala ga, čak otišla do Mostara bez da mi kaže. Vratila se još slomljenija nego prije.
“Ne želi me vidjeti,” šapnula je dok smo sjedile na balkonu jedne sparne sarajevske večeri.
“Što si očekivala? Da će ti sve oprostiti samo zato što si ti moja kćer? Ljudi nisu dužni trpjeti tuđu bol samo zato što ih vole,” rekla sam možda pregrubo.
Tada su počele svađe između nas dvije. Svaka riječ bila je kao udarac. Optuživala me da nisam dovoljno suosjećajna, ja nju da ne zna što znači odgovornost.
Jednog jutra pronašla sam pismo na njenom jastuku:
“Mama,
Znam da si razočarana u mene. Znam da misliš da ne zaslužujem drugu šansu. Ali ja više ne mogu ovako živjeti – ni s tobom ni bez njega. Odlazim kod prijateljice u Split dok ne odlučim što dalje sa sobom.
Volim te.
Lana”
Ostala sam sjediti na njenom krevetu satima, zureći u prazno. Osjećala sam se kao da sam izgubila dijete drugi put u životu.
Prolazili su dani i tjedni bez njezinih poruka. Ljudi su počeli šaptati po zgradi – “Jesi čula šta se desilo Ivani i Lani?” – kao da smo neka sapunica na televiziji.
Jedne večeri zazvonio mi je telefon. Bila je to Lana.
“Mama… Jesi dobro?”
Glas joj je bio tih i slomljen.
“Jesam… A ti?”
“Nisam još odlučila što ću dalje. Samo… Želim da znaš da mi fališ.” Glas joj je zadrhtao.
“I ti meni fališ, dijete moje… Ali moraš naučiti živjeti s posljedicama svojih odluka. Ja ću uvijek biti tu negdje – ali ne mogu više biti tvoj štit od svega lošeg u životu.” Suze su mi tekle niz lice dok sam izgovarala te riječi.
Nakon tog razgovora osjećala sam se prazno i umorno kao nikad prije. Možda sam pogriješila što sam bila tako stroga? Možda sam trebala više razumijevanja pokazati?
Ali gdje su granice roditeljske ljubavi? Kada prestajemo spašavati svoju djecu od njih samih?
Što biste vi učinili na mom mjestu?