Kad ljubav nije za sve: Priča o povrijeđenom povjerenju u obitelji

“Zašto opet ne možeš doći po Filipa iz vrtića?” pitala sam Vesnu, držeći mobitel u ruci, dok mi se glas tresao od suzdržanog bijesa. S druge strane čula sam uzdah, onaj poznati, umorni uzdah koji mi je već mjesecima bio odgovor na svako pitanje. “Ivana, znaš da sam umorna. Nisam više mlada. Ne mogu baš svaki dan trčati okolo,” rekla je, a ja sam u tom trenutku poželjela viknuti. Ali nisam. Samo sam šutjela, gutajući knedlu.

Nisam joj rekla da sam istog tog jutra vidjela slike na Facebooku – Vesna, nasmijana, drži svoju unuku Lanu na rukama, dok njezina kćer Ana sjedi do njih s kavom u ruci. Bile su u parku, sunce je sjalo, a Vesna je izgledala kao da ima energije za cijeli svijet. Samo ne za mog Filipa.

Moj muž Dario uvijek je pokušavao opravdati svoju majku. “Znaš kakva je mama, ona voli Anu, ali voli i Filipa. Samo… znaš, Ana je sama s Lanom, treba joj više pomoći.” Ali ja sam znala istinu. Ana je uvijek bila Vesnina mezimica, a Filip – moj sin – bio je samo još jedno dijete u obitelji. Nije bilo važno što sam ja radila dva posla da bismo otplatili kredit za stan, nije bilo važno što sam često morala moliti susjedu Mirelu da pokupi Filipa iz vrtića jer Vesna “nije mogla”.

Jednog petka, kad sam došla po Filipa, Mirela me dočekala na vratima vrtića s osmijehom: “Opet kasniš, Ivana! Ali nema veze, Filip je super dijete.” Pogledala sam sina kako sjedi na klupi i crta autiće na papiru. Srce mi se steglo. Zaslužio je više od ovoga.

Te večeri, dok smo večerali, Filip me upitao: “Mama, zašto baka Vesna nikad ne dolazi po mene? Lana kaže da baka svaki dan dolazi po nju i vodi je na sladoled.” Nisam znala što da mu kažem. “Baka je umorna, zlato,” slagala sam, osjećajući kako mi suze naviru na oči.

Dario je šutio. Znao je da me boli, ali nije znao kako pomoći. Te noći smo se posvađali. “Zašto uvijek moraš tražiti problem? Mama radi najbolje što može!” vikao je. “A što je s nama? Zar mi nismo njezina obitelj? Zar Filip nije njezin unuk isto kao i Lana?” uzvratila sam.

Sljedećih tjedana napetost je rasla. Ana bi dolazila kod Vesne na ručak s Lanom gotovo svaki dan. Vesna bi im kuhala omiljene kolače, vodila ih u šoping, pričala o tome kako Lana ima talent za crtanje i kako će sigurno biti umjetnica kad odraste. Filip bi sjedio sa strane kad bismo došli u posjetu – neprimijećen.

Jednom prilikom, dok smo sjedili za stolom kod Vesne, Filip je tiho pitao: “Bako, mogu li i ja s tobom i Lanom u park?” Vesna ga je pogledala preko naočala: “Zlato, danas baka mora odmoriti. Drugi put.” Ana se nasmiješila i namignula Lani. Osjetila sam kako mi krv vrije.

Nakon tog dana odlučila sam razgovarati s Vesnom. Pozvala sam je na kavu, bez Darija i djece. Sjela je preko puta mene u kafiću na Trgu bana Jelačića, gledajući me onim svojim hladnim pogledom.

“Vesna, moram te nešto pitati. Zašto Filip nije dovoljno dobar za tebe? Zašto uvijek imaš vremena za Anu i Lanu, a za nas nikad?” pitala sam izravno.

Vesna je uzdahnula: “Ivana, ti to krivo gledaš. Ana je sama, nema muža koji joj pomaže kao ti Darija. Lana nema nikoga osim mene i Ane. Ti imaš svoju mamu, imaš prijatelje… Ne možeš očekivati da ja svima budem sve.”

“Ali Filip je tvoj unuk! Zar ne vidiš koliko ga boli što ga stalno odbijaš?” glas mi je drhtao.

Vesna je slegnula ramenima: “Ne možeš sve imati u životu. Netko uvijek dobije više, netko manje.” Te riječi su me pogodile kao nož.

Vratila sam se kući slomljena. Dario me zagrlio kad je vidio moje suze: “Možda jednostavno moramo prihvatiti da Vesna nije baka kakvu smo željeli za Filipa.”

Ali nisam mogla prihvatiti tu nepravdu. Počela sam izbjegavati obiteljska okupljanja kod Vesne. Filip više nije pitao za baku. Počeo se vezivati uz moju mamu Mirjanu koja ga je obožavala i vodila svuda sa sobom.

Ana mi je jednom prilikom poslala poruku: “Ivana, možeš li prestati praviti dramu oko mame? Nije sve uvijek kako ti misliš.” Nisam joj odgovorila. Nije razumjela kako boli kad tvoje dijete nije voljeno jednako kao drugo dijete u obitelji.

Godine su prolazile. Filip je rastao bez posebne veze s bakom Vesnom. Ja sam naučila živjeti s tom boli i nepravdom, ali povjerenje prema Vesni nikad se nije vratilo.

Ponekad se pitam: Što znači biti obitelj ako nema lojalnosti? Je li krv stvarno dovoljna da nas poveže ili su djela ono što nas čini pravom obitelji? Možda vi imate odgovor.