Moj Dnevnik, Moj Neprijatelj: Istina Koja Je Razorila Moju Porodicu

“Jesi li ti normalna, Lejla? Kako si mogla ovo napisati o vlastitoj sestri?” glas moje majke odjekivao je kroz stan, dok je u ruci držala zgužvane stranice mog dnevnika. Srce mi je tuklo kao ludo, a usta su mi bila suha. Nisam imala pojma kako je dnevnik završio u njenim rukama, niti tko ga je pročitao prije nje. Samo sam znala da više ništa neće biti isto.

Sve je počelo prije tri dana, kad sam shvatila da mi nedostaje dnevnik. Pisala sam ga svaku noć, skrivajući ga ispod madraca u svojoj sobi u Sarajevu. Bio je to moj jedini siguran prostor, mjesto gdje sam mogla priznati sebi koliko me boli što me otac napustio, koliko mrzim što me sestra Amra stalno uspoređuje sa sobom, i koliko se bojim da nikad neću biti dovoljno dobra. Pisala sam o svojoj prvoj ljubavi, o tome kako sam potajno zaljubljena u Adnana iz razreda, i o tome kako sam jednom ukrala novac iz mamine torbe da bih kupila karte za koncert.

Kad sam shvatila da dnevnika nema, osjetila sam paniku. Pretražila sam cijelu sobu, ispod kreveta, iza ormara, čak i u kupaonici. Pitala sam Amru je li ga vidjela, ali samo je slegnula ramenima i rekla: “Šta će mi tvoj glupi dnevnik?” Nisam joj vjerovala. Nije bilo prvi put da je uzimala moje stvari bez pitanja.

Ali ono što nisam očekivala dogodilo se sutradan. Na WhatsApp grupi razreda pojavila se poruka s anonimnog broja: “Znate li šta Lejla stvarno misli o vama?” Slijedile su slike stranica iz mog dnevnika. Sve moje misli o prijateljici Emini – kako me nervira što stalno priča o svojim problemima – i o razredniku – kako mislim da je nepravedan – bile su tu, crno na bijelo. U trenu su svi znali moje najdublje tajne.

Telefon mi nije prestajao zvoniti. Poruke su stizale jedna za drugom: “Nisam znala da si takva!”, “Kako si mogla?”, “Jesi li stvarno to mislila o meni?” Nisam imala snage odgovoriti nikome. Samo sam ležala na krevetu i plakala.

Kad je mama pronašla dnevnik – ili ono što je od njega ostalo – počela je prava drama. “Sram te bilo! Kako možeš tako pisati o svojoj porodici? O Amri? O meni?” Otac je nazvao iz Njemačke, gdje radi već pet godina: “Lejla, razočarao sam se u tebe. Zar ti ništa nisam naučio?” Osjetila sam kako se zidovi stana skupljaju oko mene. Nisam imala gdje pobjeći.

Amra je stajala u kutu sobe, prekriženih ruku, s osmijehom koji je govorio više od riječi. “Nisam ja kriva što si glupa i ostavljaš stvari naokolo,” rekla je tiho kad smo ostale same. “Možda ćeš sad naučiti da paziš šta pišeš.”

Osjećala sam bijes i tugu istovremeno. Htjela sam vikati na nju, reći joj sve što mislim, ali riječi su mi zapele u grlu. Umjesto toga, povukla sam se u sobu i zaključala vrata.

Sljedećih dana nisam izlazila iz kuće. Mama je šutjela, otac nije više zvao, a Amra me ignorirala. Prijatelji su me izbjegavali u školi; Emina mi je samo kratko dobacila: “Nadam se da si zadovoljna.” Adnan me nije ni pogledao.

Jedne večeri, dok sam sjedila na prozoru i gledala svjetla Sarajeva, došla mi je poruka od nepoznatog broja: “Nisi ti kriva što imaš osjećaje. Svi ih imamo. Samo ih ne pišemo svi na papir.” Nisam znala tko je to poslao, ali te riječi su mi dale malo snage.

Počela sam razmišljati: zašto se toliko sramim svojih osjećaja? Zar nije normalno biti ljubomoran na sestru koja uvijek sve dobije? Zar nije ljudski poželjeti da te roditelji više razumiju? Zar nisam imala pravo biti povrijeđena što me otac ostavio?

Odlučila sam razgovarati s mamom. Sjela sam nasuprot nje dok je pila kafu u kuhinji.

“Mama… Znam da si ljuta na mene. Ali to su bili moji privatni osjećaji. Nisam mislila da će ih iko ikad pročitati. Samo… trebala sam mjesto gdje mogu biti iskrena.”

Pogledala me dugo, a onda uzdahnula: “Možda sam i ja nekad trebala takvo mjesto. Ali znaš… riječi bole. Moraš naučiti kako ih koristiti.”

“Znam,” šapnula sam. “Ali boli me što niko ne vidi koliko mi je teško.”

Prvi put nakon dugo vremena zagrlila me čvrsto.

S Amrom je bilo teže. Priznala mi je da je ona našla dnevnik i dala ga Emini iz osvete jer sam joj jednom rekla da je sebična pred prijateljicama. “Htjela sam da vidiš kako je kad te svi osuđuju,” rekla je kroz suze.

Nisam joj mogla oprostiti odmah, ali barem smo počele razgovarati iskreno.

U školi su me još neko vrijeme gledali kao čudakinju. Ali polako su se stvari smirile. Neki su mi čak rekli da su i oni pisali dnevnike i boje se da ih neko ne pročita.

Danas još uvijek pišem dnevnik – ali sada ga čuvam bolje nego ikad. I pišem hrabrije nego prije.

Ponekad se pitam: Da li bi nam svima bilo lakše kad bismo smjeli reći ono što stvarno mislimo? Ili bi nas istina uvijek razdvajala?