„Jasna, od danas spavaš u hodniku” – Priča majke koja je postala strankinja u vlastitom domu
„Jasna, od danas spavaš u hodniku. Nema više mjesta u sobi, djeca trebaju svoj prostor.”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala na pragu dnevne sobe, stežući rub starog džempera. Ivan nije ni podigao pogled s mobitela, a Mirela je samo slegnula ramenima, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Unuci su trčali oko mene, smijući se, nesvjesni težine koja mi je pritisnula prsa. Nikada nisam mislila da ću doživjeti dan kada ću biti višak u vlastitom domu.
Prije deset godina, nakon što mi je muž Dragan preminuo od raka, Ivan me zamolio da se preselim kod njih u Zagreb. „Mama, bit će ti lakše s nama. Djeca će te voljeti, a i nama ćeš pomoći.” Nisam ni trenutka dvojila. Spakirala sam svoj život iz malog stana u Osijeku i došla s osmijehom na licu, noseći tegle ajvara i stare fotografije. Prvih nekoliko godina bilo je lijepo – pomaganje oko unuka, kuhanje ručka, zajedničke šetnje Maksimirom. Osjećala sam se korisno, voljeno.
Ali kako su djeca rasla, moj svijet se sužavao. Mirela je sve češće komentirala kako „stariji ljudi imaju svoje navike” i kako bi bilo bolje da „ne petljam previše”. Ivan je šutio. Počela sam osjećati da smetam. Jednog dana sam čula kako Mirela šapuće Ivanu: „Tvoja mama stalno nešto prigovara, ne mogu više.”
Pokušala sam biti nevidljiva. Ustajala bih rano da ne smetam u kupaonici, kuhala bih samo kad me zamole, a navečer bih se povukla u svoju sobu s knjigom. Ali ni to nije bilo dovoljno. Kad su odlučili da najmlađa unuka treba svoju sobu za školu, moja soba je postala njezina. Moje stvari su završile u kutijama, a meni su dali madrac u hodniku.
Jedne večeri, dok sam slagala posteljinu na podu, Ivan je prošao kraj mene bez riječi. Nisam izdržala.
„Ivane, zar stvarno misliš da je ovo u redu?”
Zastao je na trenutak, ali nije me pogledao.
„Mama, svi imamo svoje probleme. Ne možeš očekivati da sve bude po tvome.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam ništa rekla. Zatvorila sam oči i prisjetila se svih onih noći kad sam bdjela nad njim dok je imao temperaturu, kad sam štedjela na sebi da bi on imao za ekskurziju, kad sam radila dva posla da mu platim fakultet. Sve to sada nije vrijedilo ništa.
Mirela je bila sve hladnija prema meni. Jednog dana sam čula kako priča prijateljici na telefon: „Ne znam što ću više s njom. Samo sjedi i gleda kroz prozor. Nema koristi.”
Počela sam izlaziti iz kuće samo da pobjegnem od tog pogleda. U parku sam upoznala gospođu Nadu, koja je također živjela sa sinom i snahom. Razgovarale smo satima o svemu – o tome kako smo nekad bile važne, a sada smo samo teret. „Znaš”, rekla mi je Nada jednom, „majčinska ljubav možda jest bezuvjetna, ali poštovanje nije.”
Jedne subote Ivan i Mirela su otišli na vikend s djecom. Ostala sam sama u stanu. Hodala sam od sobe do sobe i gledala svoje kutije u hodniku. Otvorila sam jednu i pronašla stari Ivanov crtež iz vrtića: „Mama najbolja na svijetu.” Suze su mi kapale po papiru.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam dala i svemu što sam izgubila. Jesam li pogriješila što sam cijeli život podredila djeci? Jesam li trebala više misliti na sebe? Sjetila sam se prijateljice iz mladosti, Vesne, koja je otišla u Njemačku čim su joj djeca odrasla. Danas ima svoj život, putuje, smije se.
Kad su se vratili kući, pokušala sam razgovarati s Ivanom.
„Ivane, osjećam se kao gost ovdje. Kao da nisam dobrodošla.”
Pogledao me umorno.
„Mama, svi imamo svoje brige. Ne možemo stalno misliti na tvoje osjećaje.”
Tada sam shvatila – više nisam dio ove obitelji. Samo netko tko zauzima prostor.
Počela sam razmišljati o domu za starije osobe. Srce mi se slamalo pri toj pomisli, ali možda bih tamo barem imala svoj krevet i nekoga tko će me pitati kako sam.
Sutradan sam sjela za stol s Ivanom i Mirelom.
„Razmišljam da odem u dom”, rekla sam tiho.
Mirela je odmah živnula: „To bi možda bilo najbolje za sve.”
Ivan je šutio.
Te večeri spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Nade na kavu. Gledale smo kroz prozor na kišu koja je padala po praznom parku.
„Znaš”, rekla mi je Nada, „možda još ima nade za nas.”
Sjedila sam tamo dugo u noć, pitajući se gdje sam pogriješila i ima li smisla žrtvovati sve za druge ako te na kraju zaborave.
Možda ljubav stvarno nije dovoljna? Ili smo mi majke same krive što smo zaboravile na sebe?