Deset godina tišine: Nisam samo supruga i majka, ja sam još uvijek ja
“Jesi li opet zaboravila kupiti mlijeko?” Damirov glas odjekuje kroz stan dok pokušavam umiriti Leu koja vrišti jer joj je brat Ivan uzeo igračku. U tom trenutku, osjećam kako mi se srce steže. Ne zbog mlijeka, ne zbog djece, nego zbog načina na koji me Damir gleda – kao da sam samo još jedna stvar u kući koja treba funkcionirati.
Nekad sam bila Ana iz Mostara, djevojka koja je voljela plesati na kiši i sanjati o putovanjima. Sada sam Ana iz Damirovog stana u Zagrebu, žena koja zna gdje su čiste čarape i kad treba platiti režije. Deset godina braka, dvoje djece, posao na pola radnog vremena u knjižnici i beskrajni popisi obaveza. Svaki dan isti: probudi djecu, spremi doručak, isprati ih u školu i vrtić, idi na posao, vrati se, skupljaj igračke, kuhaj ručak, pomaži s domaćom zadaćom, operi veš, peglaš… I sve to s osmijehom jer tako treba.
“Ana, gdje su mi ključevi?”
“Na polici kod vrata, Damire!” odgovaram automatski, dok pokušavam pronaći trenutak za sebe između dvije ture rublja. Damir odlazi bez pozdrava. Nema više onih nježnih pogleda ili zagrljaja kad se vrati s posla. Samo umor i tišina.
Navečer sjedimo za stolom. Djeca pričaju o školi, a Damir lista mobitel. Pokušavam započeti razgovor.
“Jesi li razmišljao da odemo negdje za vikend? Možda na Plitvice?”
Ne podiže pogled. “Nemam vremena za to sad. Znaš koliko imam posla.”
Osjećam kako mi suze naviru, ali gutam ih. Ne želim da djeca vide. Odlazim u kupaonicu pod izgovorom da moram nešto oprati. Gledam se u ogledalu – podočnjaci, kosa skupljena u neurednu punđu, stara majica. Gdje je nestala ona Ana koja je voljela život?
Sutradan me zove mama iz Mostara.
“Ana, jesi li dobro? Zvučiš umorno.”
“Dobro sam, mama. Samo… puno posla.”
Zna ona sve i bez riječi. “Ne zaboravi na sebe, dijete moje. Nisi ti samo majka i žena. Sjeti se tko si bila prije svega ovoga.”
Te riječi mi odzvanjaju cijeli dan. Počinjem primjećivati koliko sam se izgubila u svemu ovome. Kad sam zadnji put pročitala knjigu za svoju dušu? Kad sam zadnji put izašla s prijateljicama? Kad sam zadnji put plesala?
Jedne večeri, nakon što su djeca zaspala, skupim hrabrost.
“Damire, možemo li razgovarati?”
Pogleda me zbunjeno. “O čemu?”
“O nama. O meni. Osjećam se kao da sam nestala. Kao da sam samo netko tko kuha i čisti. Kao da više nisam tvoja žena nego tvoja domaćica.”
Damir šuti dugo. “Pa što hoćeš da radim? Ja radim cijeli dan da nam bude bolje. Zar nije normalno da ti vodiš kuću?”
Osjetim kako mi gori lice od bijesa i tuge.
“Nije normalno da se osjećam nevidljivo! Nisam samo netko tko pere tvoje čarape! Želim da me vidiš! Da me čuješ! Da me pitaš kako sam!”
On odmahne rukom i ode u dnevnu sobu upaliti televizor.
Te noći ne spavam. Razmišljam o svemu što sam žrtvovala – prijateljstva, snove o studiju književnosti, plesne večeri s prijateljicama iz Sarajeva… Sve zbog porodice koju sam željela izgraditi.
Sljedećih dana pokušavam pronaći sebe u malim stvarima: pijem kafu sama na balkonu dok sunce izlazi; pišem pjesme u bilježnicu koju sam godinama skrivala; šaljem poruku prijateljici Emini iz djetinjstva – dogovaramo kafu.
Djeca primjećuju promjenu.
“Mama, zašto si danas nasmijana?”
“Zato što sam se sjetila tko sam bila prije nego što sam postala vaša mama,” odgovaram im kroz suze radosnice.
Damir je zbunjen mojom promjenom. Jedne večeri dolazi do mene dok čitam knjigu.
“Ana… Jesi li ljuta na mene?”
Pogledam ga ravno u oči.
“Nisam ljuta. Samo želim da znaš da nisam samo tvoja supruga ili majka tvoje djece. Ja sam još uvijek Ana iz Mostara koja voli plesati na kiši i sanjati velike snove. Želim da to poštuješ i voliš kao nekad.”
On šuti dugo, ali prvi put nakon mnogo godina uzima moju ruku.
“Možda smo oboje zaboravili tko smo bili prije svega ovoga… Možda možemo pokušati opet?”
Zagrlim ga tiho, osjećajući nadu koju nisam osjetila godinama.
Ali znam – promjena neće doći preko noći. Morat ćemo oboje učiti ponovno voljeti sebe i jedno drugo izvan uloga koje nam je život nametnuo.
Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi ovako – nevidljive u vlastitom domu? Hoće li nas naši muževi ikada ponovno vidjeti kao žene koje vrijede više od čistih čarapa i toplog ručka?