Rođendan koji je sve promijenio: “Zašto baš kod nas?”
“Zašto baš kod nas, Alma? Zar ti je teško jednom godišnje biti domaćica?” glas moje svekrve Mirele parao je tišinu jutra, dok sam još u pidžami stajala na pragu kuhinje. Kiša je lupkala po prozoru, a miris kave se miješao s neizrečenom napetošću. Nisam ni stigla progutati prvi gutljaj kad sam shvatila što se događa: Mirela je već pozvala cijelu familiju na rođendan mog muža, bez da me išta pitala.
“Mirela, nisam znala… Mogli smo se dogovoriti. Znaš da mi je ovaj tjedan haos na poslu,” pokušala sam ostati smirena, ali glas mi je drhtao. Pogledala sam prema mužu, Dini, koji je sjedio za stolom i šutio, zureći u mobitel kao da ga se sve to ne tiče.
“Uvijek imaš izgovore! Kad sam ja bila tvojih godina, sve sam sama radila. I djecu i posao i kuću!” nastavila je Mirela, a meni su ruke počele podrhtavati. Osjetila sam kako mi se stari strah vraća – onaj osjećaj da nikad nisam dovoljno dobra za ovu obitelj.
Dino je napokon podigao pogled. “Mama, možda si trebala pitati Almu prije nego što si sve organizirala…”
Mirela ga je ošinula pogledom. “Ti šuti! Da nije mene, ne bi ni imao šta slaviti! Alma, hoćeš li ti ili da ja sve pripremim?”
U tom trenutku, kao da mi je nešto puklo iznutra. Sjetila sam se svih onih puta kad sam šutjela zbog mira u kući. Sjetila sam se prošlog Božića kad sam plakala u kupaonici jer je Mirela komentirala moju sarmu pred svima. Sjetila sam se i svog prvog dana u ovom stanu, kad mi je rekla da “nije baš onako kako je ona zamišljala za svog sina”.
“Znaš šta, Mirela? Ako ti toliko znači ta proslava, slobodno je organiziraj. Ja idem kod svoje mame,” izgovorila sam kroz suze i zalupila vratima spavaće sobe.
Dino je došao za mnom nakon desetak minuta. Sjela sam na krevet i gledala kroz prozor u sivilo Sarajeva. “Alma, nemoj tako… Znaš kakva je ona. Ne misli loše. Samo želi da svi budemo zajedno.”
“A gdje sam ja u toj priči, Dino? Jesam li ja samo netko tko treba čistiti i kuhati dok se svi drugi zabavljaju? Zar ti ne vidiš kako me gazi svaki put?”
Dino je sjeo pored mene i šutio. Znao je da sam u pravu, ali nikad nije imao snage suprotstaviti se majci.
Tog popodneva, dok su Mirela i njena sestra Jasmina unosile vrećice s hranom i balonima u naš stan, osjećala sam se kao gost u vlastitom domu. Čula sam ih kako komentiraju moj izbor zavjesa i kako bi “one to bolje sredile”. U jednom trenutku Jasmina je prošaptala: “Ma znaš ti nju… Nikad neće biti prava Bosanka.”
Rođendanska torta stigla je oko pet popodne. Djeca su trčala po stanu, a odrasli su sjedili za stolom i pričali o starim vremenima. Mirela je svima pričala kako je ona sve organizirala jer “Alma ima previše obaveza da bi mislila na porodicu”. Osjećala sam kako mi srce lupa od bijesa i tuge.
Kad su svi otišli, stan je bio u kaosu. Dino je skupljao tanjire, a ja sam sjedila na podu kuhinje i plakala. “Ne mogu više ovako, Dino… Ili ćeš ti nešto reći svojoj mami ili ću ja otići. Ne želim da naša djeca odrastaju gledajući kako me ponižava.”
Dino me zagrlio, ali nisam osjetila utjehu. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svojoj mami u Mostaru, o tome kako me uvijek učila da budem jaka i svoja. Razmišljala sam o tome koliko sam se promijenila otkad sam se udala – koliko sam puta prešla preko sebe zbog mira u kući.
Sljedećeg jutra Mirela je došla po svoje stvari. Pogledala me ravno u oči: “Znaš, Alma, nisi ti loša žena… Samo nisi moja kćerka.”
Nisam znala što da joj odgovorim. Samo sam šutjela i gledala kako izlazi iz stana.
Dino mi je prišao i tiho rekao: “Možda smo stvarno trebali ranije postaviti granice.”
Gledala sam ga i pitala: “A što sad? Kako dalje kad su riječi već izgovorene? Možemo li ikad biti prava obitelj ili ćemo zauvijek ostati stranci pod istim krovom?”
Što vi mislite – gdje prestaje kompromis, a počinje gubitak sebe? Koliko puta treba prešutjeti radi mira u kući prije nego što zauvijek izgubimo svoj glas?