„Dosta mi je! Želim živjeti po svom” – Ispovijest žene nakon 35 godina braka
„Vesna, gdje su mi čarape? Opet nisi sredila ormar!” – vikao je Zoran iz spavaće sobe, dok sam ja stajala u kuhinji s rukama uronjenim u pjenu od suđa. Pogledala sam kroz prozor, prema sivom dvorištu, i osjetila kako mi srce lupa kao da će iskočiti. Nije to bio prvi put da me doziva kao sluškinju, ali tog jutra, nešto se u meni slomilo.
„Zorane, imaš ruke, potraži ih sam!” – odgovorila sam tiho, ali dovoljno glasno da me čuje. U kući je nastala tišina, ona gusta, prijeteća tišina koja je uvijek prethodila njegovom nezadovoljstvu. Znala sam što slijedi: pogledi puni predbacivanja, šutnja za stolom, hladnoća u krevetu. Ali ovog puta nisam osjećala strah. Osjećala sam samo umor.
Imam 59 godina. Cijeli život provela sam u ovom stanu u Novom Zagrebu, gledajući kroz isti prozor, slušajući iste riječi. Udala sam se za Zorana kad mi je bilo 24. On je bio zgodan, ambiciozan, obećavao mi je svijet. Prve godine bile su pune smijeha i planova – ali ubrzo su došle obaveze, djeca, krediti, posao koji nisam voljela. Zoran je napredovao u firmi, a ja sam ostala doma, brinula o Ivanu i Martini, kuhala, prala, čistila. Svaki moj pokušaj da radim nešto za sebe bio je dočekan s podsmijehom ili ignoriran.
Sjećam se kad sam htjela upisati tečaj slikanja. „Ma daj, Vesna, što će ti to? Imaš dovoljno posla kod kuće”, rekao je tada. Kad sam predložila da odemo na more sami, bez djece: „Ne možemo ostaviti djecu kod tvojih roditelja, što će selo reći?” Sve moje želje bile su manje važne od njegovih.
Djeca su odrasla i otišla svojim putem. Ivan živi u Sarajevu s porodicom, Martina radi u Splitu. Ostali smo sami Zoran i ja – dvoje stranaca pod istim krovom. On sjedi pred televizorom i gunđa na politiku; ja šutim i perem suđe. Ponekad se zapitam gdje sam nestala ona djevojka koja je voljela knjige i sanjala o putovanjima.
Prije nekoliko mjeseci pronašla sam staru bilježnicu iz srednje škole. Na prvoj stranici pisalo je: „Želim biti sretna.” Gledala sam te riječi i plakala kao dijete. Kad sam zadnji put bila sretna? Kad sam zadnji put nešto napravila samo za sebe?
Jedne večeri, dok je Zoran spavao na kauču s daljinskim u ruci, nazvala me prijateljica Sanja iz Osijeka. „Vesna, dođi kod mene na vikend! Idemo na izložbu i na kavu uz Dravu.” Osjetila sam kako mi srce poskočilo od uzbuđenja. Ali odmah nakon toga javio se glas u glavi: „Ne možeš ga ostaviti samog. Što će reći susjedi?”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Zorana kako hrče i pitala se – zar je to moj život? Zar sam ja samo supruga i majka? Gdje je Vesna?
Sljedećeg jutra sjela sam za stol s papirom i olovkom. Počela sam pisati sve što želim napraviti prije šezdesete: otići na izlet sama, upisati tečaj slikanja, pročitati sve knjige koje čekaju na polici… Razmišljala sam o razvodu prvi put ozbiljno.
Kad sam to spomenula Martini preko telefona, nastala je tišina.
„Mama… pa gdje ćeš sad? Tata će biti izgubljen bez tebe.”
„A ja? Ja nisam izgubljena već godinama?”
Martina je uzdahnula. „Samo… bojim se da ćeš biti sama.”
„Sama sam već dugo”, rekla sam tiho.
Ivan je bio još gori.
„Mama, nemoj praviti sramotu od porodice! Što će reći rodbina u Travniku?”
Osjetila sam kako me guši njihova briga koja zapravo nije briga za mene, nego za mir i privid normalnosti.
Zoran nije ništa slutio dok mu nisam rekla da želim razvod.
„Ti nisi normalna! U ovim godinama? Pa tko će te htjeti? Što ćeš raditi sama?”
Gledala sam ga ravno u oči prvi put nakon dugo vremena.
„Živjet ću po svom. I to mi je dovoljno.”
Nakon toga uslijedili su dani puni napetosti. Zoran je pokušavao sve: molio me, prijetio, vrijeđao… Djeca su zvala svaki dan da me odgovore. Susjedi su šaptali iza leđa kad bih prošla hodnikom. Ali ja nisam popustila.
Prvi vikend kad sam bila sama otišla sam kod Sanje u Osijek. Šetale smo uz Dravu, pile kavu na suncu i smijale se kao nekad davno. Osjetila sam kako se vraćam sebi – polako, ali sigurno.
Nije lako biti žena koja bira sebe nakon toliko godina žrtvovanja. Nije lako slomiti okove očekivanja i tradicije koje nas guše. Ali svaki dan kad pogledam kroz prozor svog malog stana i vidim sunce kako zalazi nad gradom, znam da sam napravila pravu stvar.
Možda je kasno za neke snove – ali nije kasno za mene.
Pitam vas: Koliko nas još živi tuđe živote iz straha od osude? Zar nije vrijeme da izaberemo sebe?