Kad svekrva odlučuje umjesto mene: Priča o izgubljenoj slobodi i potrazi za sobom
“Ne, Ivana, ne možeš ti tako! Kod nas se ručak servira točno u podne, a ne kad ti padne na pamet!” glas svekrve Milene odjekivao je kroz stan kao sirena. Stajala sam u kuhinji, ruku uronjenih u hladnu vodu, dok mi je srce udaralo kao da će iskočiti. Pogledala sam prema mužu, Davoru, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio gledati televiziju.
Tog dana sam shvatila da sam izgubila kontrolu nad vlastitim životom. Sve je počelo prije četiri godine, kad sam iz malog mjesta kod Tuzle došla studirati u Zagreb. Tamo sam upoznala Davora – tihog, pomalo povučenog dečka iz Samobora. Zaljubili smo se brzo, onako kako to biva kad si mlad i misliš da je ljubav dovoljna za sve. Vjenčali smo se nakon dvije godine veze, a ja sam pristala preseliti kod njega i njegove majke jer “tako je lakše dok ne skupimo za svoj stan”.
Prvi mjeseci su bili puni obećanja. Milena je bila ljubazna, kuhala mi kavu svako jutro i pričala o svom pokojnom mužu. Ali vrlo brzo, njezina ljubaznost pretvorila se u kontrolu. “Ivana, ne valja ti ovako sarmu motati, kod nas se to radi ovako!” ili “Zašto si obukla tu haljinu? Prekratka je za ženu koja je sad udata!” Svaki moj korak bio je pod povećalom.
Najgore je bilo što Davor nikad nije stao na moju stranu. “Pusti mamu, ona to iz najbolje namjere”, govorio bi dok bi ja plakala u kupaonici. Počela sam osjećati da nestajem, da više nisam ona vesela djevojka koja je sanjala o vlastitoj galeriji slika i putovanjima po svijetu.
Jednog dana, dok sam sjedila na balkonu i gledala kišu kako pada po sivim krovovima Samobora, Milena je sjela do mene. “Ivana, vrijeme ti je za dijete. Znaš kako to ide kod nas – prvo dijete pa sve ostalo. Davoru treba sin.” Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam bila spremna za dijete, nisam ni znala tko sam više. “Milena, možda još nije vrijeme…” pokušala sam tiho. “Nema tu možda! Svi čekamo!”
Te noći nisam mogla spavati. Davor je ležao pored mene, okrenut leđima. “Davor?” šapnula sam. “Možemo li razgovarati?”
“Ivana, molim te, nemoj sad… Mama ima pravo. Svi naši prijatelji već imaju djecu. Ne možemo stalno čekati.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. U tom trenutku shvatila sam da sam sama.
Sljedećih mjeseci Milena je postajala sve zahtjevnija. Morala sam joj polagati račune gdje idem, s kim se viđam, koliko trošim na šminku ili odjeću. Svaki moj pokušaj da radim nešto za sebe bio je dočekan s podsmijehom ili pasivnom agresijom.
Jednog dana dobila sam ponudu za posao u maloj galeriji u Zagrebu. Bila sam presretna – napokon prilika da radim ono što volim! Kad sam to rekla Davoru i Mileni za večerom, nastao je muk.
“A tko će onda kuću držati urednom? Tko će kuhati?” pitala je Milena ledenim glasom.
“Pa mogu ja pomoći…” pokušao je Davor.
“Ti? Ti ni čarape ne znaš složiti! Ivana, ti si žena ove kuće! Tvoj posao je ovdje!”
Te noći nisam spavala. Gledala sam strop i razmišljala o svom životu. Gdje su nestali moji snovi? Gdje sam nestala ja?
Sljedećeg jutra otišla sam na razgovor za posao bez da ikome kažem. Primili su me odmah. Kad sam došla kući i rekla im da počinjem raditi idući tjedan, Milena je poludjela.
“Ako misliš raditi, onda idi iz moje kuće! Ovdje se zna red!”
Davor je šutio.
Spakirala sam nekoliko stvari u torbu i otišla kod prijateljice Ane u Zagreb. Plakala sam cijelu noć. Ana me grlila i govorila: “Ivana, nisi ti kriva što si poželjela nešto za sebe. Moraš misliti na sebe!”
Prvih dana bilo mi je teško. Osjećala sam krivnju, sram, strah od budućnosti. Ali svaki dan na poslu bio je mali korak prema slobodi. Počela sam ponovno slikati, upoznavati nove ljude, smijati se.
Davor me zvao nekoliko puta. “Vrati se kući, mama obećava da će biti bolja.” Nisam mogla više vjerovati u ta obećanja.
Nakon nekoliko mjeseci pronašla sam mali stančić na Trešnjevci. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir dok pijem jutarnju kavu sama sa sobom.
Danas znam da nije lako pobjeći iz tuđih očekivanja i okova tradicije koji nas guše. Ali još teže je izgubiti sebe.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi tuđi život jer nemamo hrabrosti reći “dosta”? Koliko nas još čeka da ih netko drugi spasi umjesto da same spase sebe?