Nisam ni dadilja, ni sluškinja: Dan kad sam svojoj kćeri rekla da imam svoj život
“Marija, možeš li opet doći sutra? Luka ima temperaturu, a ja stvarno ne mogu uzeti slobodan dan!” Ivana je vikala kroz telefon, a ja sam zurila u hladnu kavu na stolu. Ruke su mi drhtale, ne od starosti, nego od umora koji se godinama taložio u meni. Pogledala sam kroz prozor na sivu riječku ulicu i osjetila kako mi suze naviru na oči.
“Ivana, znaš da sam već tri dana kod vas. Moram malo i za sebe…” pokušala sam tiho, ali ona me prekinula:
“Mama, pa ti si u mirovini! Što drugo imaš raditi? Luka te voli, a meni je ovo posao života! Ne mogu sve sama!”
Zatvorila sam oči. Koliko puta sam čula te iste riječi? Koliko puta sam odgodila odlazak na kavu s prijateljicama, šetnju uz more ili čak običan odlazak u knjižnicu jer je Ivana trebala pomoć? Osjećala sam se kao da sam nestala, kao da više nisam Marija – žena koja voli knjige, cvijeće i smijeh – nego samo baka na poziv.
Sjetila sam se dana kad sam prvi put držala Ivanu u naručju. Bila je sitna, crnokosa, s velikim očima punim povjerenja. Obećala sam sebi da ću uvijek biti tu za nju. Ali nitko me nije pitao gdje su granice te žrtve. Moj muž Ante umro je prije šest godina i od tada sam bila sama. Ivana i njezin muž Dario često su radili prekovremeno, a ja sam postala njihova sigurnosna mreža – uvijek dostupna, uvijek spremna.
Jednog dana, dok sam gurala kolica s Lukom kroz park na Zametu, srela sam svoju staru prijateljicu Nadu. Pogledala me s tugom:
“Marija, kad ćemo ti i ja opet na onu našu kavu? Ili si ti sad samo baka na dužnosti?”
Zaboljele su me njezine riječi više nego što bih priznala. Počela sam razmišljati: gdje sam nestala? Kad sam zadnji put nešto napravila samo za sebe?
Te večeri, dok sam slagala Lukine igračke po stanu moje kćeri, Ivana je došla kući nervozna.
“Mama, možeš li ostati još malo? Moram završiti izvještaj za posao. Dario kasni.”
Pogledala sam je i prvi put u životu osjetila ljutnju prema vlastitom djetetu.
“Ivana, ja imam svoj život. Nisam ni dadilja ni sluškinja. Volim Luku, ali moram misliti i na sebe.”
Ona je podigla obrve:
“Pa što ti fali? Samo si doma!”
Osjetila sam kako mi srce lupa. “Fali mi moj život! Fali mi Nada, fali mi šetnja uz more, fali mi miris knjiga u knjižnici! Fali mi osjećaj da vrijedim i kao žena, ne samo kao baka!”
Ivana je šutjela. Prvi put nije imala odgovor.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike: moj Ante kako me zove na izlet u Gorski kotar; Nada i ja kako pijemo kavu na Korzu; ja kako plešem na svadbi svoje sestre u Sarajevu. Sve ono što sam bila prije nego što su me svi počeli zvati samo “baka Marija”.
Sljedeće jutro nazvala sam Nadu.
“Nada, idemo danas na kavu. Nema izgovora.”
Smijala se s druge strane telefona: “E to čekam godinama!”
Obukla sam svoju najdražu haljinu s cvjetnim uzorkom i otišla u grad. Osjećala sam se kao da ponovno dišem. Ljudi su prolazili pored mene, a ja sam prvi put nakon dugo vremena osjećala da postojim.
Kad sam se vratila kući, čekao me Darijev poziv:
“Marija, Ivana je malo uzrujana… Kaže da si rekla da više ne možeš čuvati Luku svaki dan?”
Duboko sam udahnula:
“Dario, volim vas sve, ali nisam više mlada. Imam pravo na svoj život. Pomagat ću kad mogu, ali ne svaki dan.”
S druge strane tišina. Onda tiho:
“Razumijem… Možda smo vas malo previše opteretili. Hvala vam na svemu.”
Navečer me nazvala Ivana. Plakala je.
“Mama… Oprosti. Nisam shvatila koliko ti je teško. Samo… bojala sam se da ću sve izgubiti ako ne radim dovoljno.”
“Ivana, nisi ništa izgubila – osim mene kao osobe. Ali još uvijek imaš mamu koja te voli i baku koja voli Luku. Samo sada imam i Mariju koja voli samu sebe.”
Zagrlile smo se kroz suze kad smo se vidjele sutradan. Luka je trčao oko nas i smijao se.
Danas idem češće na kave s Nadom, upisala sam se u čitateljski klub i povremeno vodim Luku u park – ali samo kad to želim i mogu.
Ponekad se pitam: Koliko nas žena zaboravi tko smo zbog tuđih očekivanja? I koliko nas ima hrabrosti reći – dosta je? Što vi mislite?