Između ljubavi i granica: Kad se moj sin vrati kući
“Mama, stvarno nemamo više gdje. Ako ne možemo kod tebe, ne znam šta ćemo.” Ivanov glas je drhtao, a ja sam zurila u prozor, pokušavajući sakriti suze. Ulica ispod bila je mokra od kiše, a Sarajevo je mirisalo na vlagu i stare brige.
“Ivane, znaš da nije lako… Ovaj stan ima dvije sobe. Gdje ćeš ti, gdje će Ena, gdje će djeca?”
“Snaći ćemo se. Samo da prebrodimo ovo dok ne nađem novi posao. Znaš da sam sve pokušao.”
Njegove riječi su me presjekle. Znam da je pokušao. Znam da je život u Bosni težak, pogotovo za mlade porodice. Ali ja sam tek nedavno naučila disati sama, nakon što je tvoj otac otišao. Nakon što sam godinama bila samo majka, žena, domaćica – sad sam napokon bila samo ja. I sad opet moram biti sve ono što sam bila prije?
Ena je stajala iza njega, tiha kao sjenka. Njene oči su bile crvene od plača. Djeca su se igrala na hodniku, ne znajući ništa o našim brigama.
“Mama, molim te…” Ivan je spustio pogled. “Neću ti biti na teretu. Samo dok ne stanem na noge.”
Sjećam se kad sam ga prvi put ostavila u vrtiću. Plakao je za mnom, a ja sam se osjećala kao najgora majka na svijetu. Sad opet osjećam isti grč u stomaku.
Pristala sam. Naravno da jesam. Kako da odbijem svoje dijete?
Prvih dana bilo je kao na iglama. Ena je pokušavala pomoći oko svega, ali osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući. Djeca su trčala po stanu, razbacivala igračke, a ja sam svaki čas skupljala za njima, šutke brojeći do deset.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Ena je tiho rekla: “Znam da ti nije lako s nama. Ako hoćeš da pričamo…”
“Nema šta da pričamo,” prekinula sam je pregrubo. “Samo… navikavam se opet na gužvu.”
Ali nisam se navikavala. Svaki dan mi je bio teži. Ivan je bio nervozan jer nije mogao naći posao, Ena je šutjela i povlačila se u sebe, a djeca su osjećala napetost i postajala sve nemirnija.
Jedne noći čula sam Ivana kako viče na Enu u dnevnoj sobi.
“Ne možeš stalno biti takva! Pomaži oko djece! Mama ne može sve sama!”
Tiho sam zatvorila vrata svoje sobe i plakala u jastuk. Nisam željela da moj sin postane grub čovjek. Nisam željela da moj dom bude mjesto svađa.
Sutradan sam sjela s Ivanom za kuhinjski stol.
“Ivane, moramo razgovarati. Ovo ovako ne može dalje. Svi smo pod stresom. Ja… ja više nisam mlada kao prije. Trebam svoj mir.”
Gledao me dugo, a onda spustio glavu.
“Znam, mama. Ali šta da radim? Ovdje nema posla, nema života za nas mlade. Da odem u Njemačku? Da ostavim djecu ovdje?”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola.
“Ne želim da ideš daleko… Ali ne mogu ni ovako živjeti. Svi gubimo sebe ovdje.”
Te večeri smo svi zajedno sjeli za stol – ja, Ivan, Ena i djeca. Prvi put smo iskreno pričali o svemu: o strahu od budućnosti, o umoru, o tome kako niko od nas nije sretan ovako.
Ena je tiho rekla: “Možda bismo trebali otići kod mojih roditelja u Mostar na neko vrijeme? Oni imaju više prostora…”
Ivan je šutio dugo, a onda klimnuo glavom.
“Možda je to najbolje za sve nas… Mama, izvini što smo ti napravili haos od života.”
Zagrlila sam ga i zaplakala.
“Nisi mi napravio haos od života. Ti si moj život. Samo… moramo svi naučiti gdje su naše granice.”
Kad su otišli nekoliko dana kasnije, stan mi se činio prevelik i previše tih. Nedostajali su mi njihovi glasovi, čak i dječja vriska i igračke pod nogama.
Ali prvi put nakon dugo vremena mogla sam disati punim plućima.
Pitam se: Jesam li sebična što želim svoj mir? Ili je ljubav prema djeci upravo to – znati kad treba reći dosta? Šta vi mislite?