Baka mi je ostavila kuću, ali i teret: Priča o ljubavi, odgovornosti i boli
“Ne mogu više, Ana. Ne mogu sama. Zaboravila sam gdje sam ostavila ključeve, a sinoć sam skoro zapalila kuhinju!” Baka je drhtavim glasom šaptala kroz slušalicu. Srce mi se steglo. Gledala sam kroz prozor svog stana u Zagrebu, dok su tramvaji prolazili ispod mog prozora, a ja sam osjećala kako mi se svijet sužava na tu jednu rečenicu.
Nisam znala što da radim. Baka Ljubica mi je bila sve – ona koja me čuvala kad su roditelji radili, koja me učila kako se pravi najbolja sarma i kako se voli bezuvjetno. Ali sada je imala 84 godine i demencija joj je svakim danom uzimala još jedan komadić onoga što je bila. Nisam imala braće ni sestara, a mama je živjela u Osijeku sa svojim novim mužem. Tata je otišao kad sam imala deset.
Nazvala sam mamu. “Mama, baka više ne može sama. Što ćemo?”
S druge strane tišina, pa uzdah. “Ana, znaš što… Baka ti je ostavila kuću u nasljedstvo. Sad je red na tebe da se brineš o njoj. Ja imam svoj život ovdje.”
Osjetila sam kako mi krv navire u obraze. “Ali mama, ja radim, imam kredit, ne mogu sve sama!”
“Svi imamo svoje probleme. Ja sam se godinama brinula za nju dok si ti studirala. Sad je tvoj red.”
Spustila sam slušalicu i zaplakala. Sjećanja su navirala – miris bakinog kruha, njezine ruke koje su me tješile kad sam pala s bicikla, njezin smijeh dok smo gledale stare crno-bijele filmove. Ali sada… sada je bila teret koji nitko nije htio nositi.
Tjedan dana kasnije sjela sam u auto i vozila prema malom mjestu kraj Varaždina gdje je baka živjela. Kuća koju mi je ostavila bila je stara, ali puna uspomena: zidovi su još mirisali na lavandu i sapun, a na stolu je stajala slika mene iz osnovne škole.
“Ana, jesi to ti?” Baka me gledala kao da me vidi prvi put.
“Jesam, bako. Došla sam da budem s tobom.”
Nasmiješila se i zagrlila me tako čvrsto da su mi oči zasuzile.
Prvi dani bili su teški. Baka bi noću lutala po kući, tražila svoju mamu ili pitala gdje joj je muž koji je umro prije dvadeset godina. Zvala bi me imenom svoje sestre ili bi plakala jer ne zna gdje se nalazi. Ja bih sjedila na podu kupaonice i plakala u jastuk da me ne čuje.
Moji prijatelji iz Zagreba su nestali – pozivi su postali rijetki, poruke još rjeđe. “Javi se kad budeš mogla doći na kavu!” pisali bi, ali znala sam da to znači: “Tvoja priča nam je preteška.” Na poslu su mi dali mogućnost rada od kuće, ali šefica Ivana nije skrivala nezadovoljstvo: “Ana, moramo misliti i na tim, ne možeš stalno biti odsutna!”
Jedne večeri baka je nestala iz kuće. Panika me obuzela – trčala sam po selu, dozivala je kroz mrak. Našla sam je kod stare crkve kako sjedi na klupi i pjeva pjesmu iz mladosti.
“Bako, zašto si otišla?”
Pogledala me zbunjeno: “Tražila sam svoju Anu…”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – slobodu, prijatelje, karijeru koja je polako tonula. Ali najviše me boljelo što sam izgubila majku – ona se nije javljala tjednima.
Jednog dana došla je mama s novim mužem. Sjeli smo za stol.
“Ana, možda bi bilo najbolje da baku smjestimo u dom?” rekla je hladno.
“Ne mogu to napraviti! Obećala sam joj da će ostati u svojoj kući!”
Mama je slegnula ramenima: “Onda nemoj očekivati pomoć od mene. Svatko ima svoj život.”
Nakon što su otišli, baka me gledala svojim blagim očima: “Nemoj plakati, dušo moja… Sve će biti dobro.” Nisam joj mogla reći da ništa nije dobro.
Dani su prolazili u rutini – hranjenje, presvlačenje, lijekovi, povremeni osmijeh kad bi me prepoznala. Ponekad bih vikala na nju iz nemoći pa se kasnije satima grizla zbog toga.
Jedne večeri sjela sam uz njen krevet i pitala: “Bako, jesi li sretna?”
Pogledala me kao dijete: “Sretna sam kad si ti tu.”
Te riječi su mi bile uteg i utjeha istovremeno.
Počela sam pisati dnevnik – o svakoj sitnici koja me boli i svakoj sitnici koja me podsjeti zašto ovo radim. Prijateljica Mirela mi je jednom napisala: “Znaš li koliko ljudi bi baku odmah smjestilo u dom? Ti si hrabra.” Ali nisam se osjećala hrabro – osjećala sam se zarobljeno.
Jednog jutra baka nije mogla ustati iz kreveta. Zvala sam hitnu; liječnik me pogledao s razumijevanjem: “Znate li koliko ljudi ovako izgori? Morate misliti i na sebe.” Ali kako misliti na sebe kad te netko gleda kao cijeli svoj svijet?
Nakon tog dana počela sam razmišljati o domu za starije osobe. Osjećala sam krivnju kao nikad prije – kao da izdajem osobu koja mi je dala sve.
Mama mi više nije odgovarala na poruke. Bila sam sama sa svojim izborima i svojom boli.
Sada sjedim u bakinoj sobi dok ona spava i pitam se: Jesam li sebična ako poželim svoj život natrag? Je li ljubav uvijek žrtva ili postoji granica kad moramo reći – dosta?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Gdje završava dužnost, a počinje pravo na vlastitu sreću?