Porod, bol i istina: Kad me muž povrijedio umjesto da me podrži

“Ne dramatiziraj, Ana, sve žene rađaju!” Dario je to izgovorio hladno, dok sam ležala na onom bijelom bolničkom krevetu, znojna i u bolovima, držeći se za trbuh kao za posljednju slamku spasa. Sestre su prolazile hodnikom, a ja sam pokušavala ne zaplakati pred njima. U tom trenutku, više od kontrakcija boljela me njegova ravnodušnost.

Sjećam se kako sam zamišljala taj dan – kako će me držati za ruku, šaptati mi da sam hrabra, kako ćemo zajedno dočekati našeg sina. Umjesto toga, Dario je sjedio na stolici, tipkao po mobitelu i povremeno pogledavao na sat. “Koliko još?” pitao je sestru, kao da čeka autobus, a ne rođenje vlastitog djeteta.

Moja mama, Vesna, bila je uz mene do zadnjeg trenutka prije poroda. “Ana, diši duboko, ljubavi. Sve će biti dobro,” šaptala mi je dok mi je brisala znoj s čela. Ali kad su je zamolili da izađe, ostala sam sama s Darijem i svojim strahovima. U tom trenutku sam shvatila koliko mi zapravo nedostaje njezina toplina i podrška.

Porod je bio težak. Sati su prolazili sporo, a bol je bila sve jača. Dario je postajao sve nervozniji. “Zar ne možeš to brže?” promrmljao je jednom, misleći da ga ne čujem. U meni se nešto slomilo. Nisam imala snage ni da mu odgovorim.

Kad sam napokon začula prvi plač svog sina, suze su mi potekle niz lice – ali nisu bile samo od sreće. Bile su to suze olakšanja što je sve gotovo i tuge jer sam se osjećala potpuno sama pored čovjeka koji je trebao biti moj oslonac.

Nakon poroda, dok su me vozili u sobu, Dario je nestao. Kasnije sam saznala da je otišao na kavu s prijateljem iz srednje škole koji radi u blizini bolnice. “Ma znaš kako je to, morao sam malo izaći na zrak,” opravdavao se kad sam ga pitala gdje je bio. Nisam imala snage raspravljati se.

Prvih dana s bebom bili su najteži u mom životu. Tijelo mi je bilo iscrpljeno, rana od carskog reza boljela je svaki put kad bih pokušala ustati iz kreveta. Noću sam plakala tiho, da ne probudim sina. Dario bi došao u sobu samo kad bi beba plakala preglasno. “Možeš li ga utišati? Treba mi san za posao,” govorio bi bez trunke razumijevanja.

Moja sestra Ivana dolazila je svaki dan. Donosila mi juhu i kolače koje sam voljela kao dijete. “Ana, moraš jesti, zbog mlijeka,” govorila bi nježno dok bi mi pomagala oko bebe. Ponekad bi sjela kraj mene i samo me držala za ruku dok bih plakala.

Jedne večeri, kad je beba napokon zaspala, skupila sam hrabrost i rekla Dariju: “Trebam te. Osjećam se sama i izgubljena. Zar ti nije stalo?” Pogledao me kao da sam ga uvrijedila. “Pa šta hoćeš od mene? Radim cijeli dan! Nije lako ni meni!”

Te riječi su me pogodile kao šamar. Počela sam preispitivati sve – naš brak, svoje odluke, vlastitu vrijednost. Sjetila sam se kako smo nekad sanjali o velikoj obitelji, o zajedničkim putovanjima na more u Makarsku ili vikendima kod njegovih roditelja u Bosanskoj Gradišci. Gdje su nestali ti snovi?

Moja mama mi je jedne večeri tiho rekla: “Ana, nisi ti kriva što si umorna i tužna. Porod mijenja ženu iz temelja. Ali muškarac koji te ne zna podržati tada… možda nikad neće ni znati.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Jednog jutra, dok sam dojila sina i gledala kroz prozor sivog zagrebačkog stana, odlučila sam – moram razgovarati s Darijem iskreno, bez straha. Kad se vratio s posla, sjeli smo za kuhinjski stol.

“Dario, ovako više ne mogu. Osjećam se kao da sam sama u svemu ovome. Trebam te kao partnera, ne samo kao osobu koja donosi plaću kući.” On je šutio dugo, gledao u stol pa u mene.

“Možda nisam znao kako ti pomoći… Nisam navikao na ovakve stvari kod nas doma,” promucao je napokon. “Moj otac nikad nije bio uz mamu kad smo se rodili ja i brat.”

“Ali ti nisi tvoj otac! Ja nisam tvoja majka! Mi možemo drugačije,” rekla sam kroz suze.

Taj razgovor nije riješio sve probleme preko noći. Trebali su nam mjeseci da naučimo razgovarati bez optužbi i vikanja. Počeli smo zajedno odlaziti na savjetovanje za parove kod psihologinje Mirele u Domu zdravlja na Trešnjevci.

Polako smo gradili povjerenje ispočetka. Dario je naučio mijenjati pelene i uspavljivati sina. Počeo me pitati kako se osjećam i slušati moje odgovore bez prekidanja.

Najteže mi je bilo oprostiti mu onu hladnoću iz rodilišta. Ponekad me još uvijek zaboli kad se sjetim njegovih riječi i pogleda punog nestrpljenja dok sam rađala naše dijete.

Ali danas znam – nisam sama i nisam slaba jer tražim podršku. Naučila sam da imam pravo na ljubav i poštovanje.

Ponekad se pitam: Koliko nas žena šuti o svojoj boli jer nas društvo uči da budemo jake i same? Koliko nas još čeka podršku koju možda nikad neće dobiti? Možda će moja priča potaknuti nekoga da progovori ili potraži pomoć – jer svaka od nas to zaslužuje.