Moja kćerka više nije moja: Ispovijest majke koja gubi dijete zbog toksične ljubavi

“Ne mogu vjerovati da Lejla opet nije došla. Zar joj više ništa ne značimo?” – šapnula sam sebi dok sam gasila svijeće na torti za Mehmedov šezdeseti rođendan. Svi su šutjeli, čak i moj sin Ivan, koji je uvijek pokušavao smiriti situaciju. Mehmed je samo slegnuo ramenima, ali u njegovim očima sam vidjela tugu koju nije mogao sakriti.

Sve je počelo prije tri godine, kad je Lejla upoznala Dinu. Bio je šarmantan, uvijek nasmijan, ali u njegovom pogledu bilo je nešto što me odmah zabrinulo. “Mama, Dino je drugačiji. S njim se osjećam kao da napokon pripadam negdje”, govorila bi mi dok bi mi pomagala oko ručka. Nisam imala srca da joj kažem kako mi se ne sviđa način na koji je gledao kad god bi neko od nas spomenuo njenu prošlost ili porodicu.

Prvi znakovi su bili suptilni. Lejla je sve rjeđe dolazila kući. Pozivi su postajali kraći, poruke šture. Kad bih je pitala zašto ne dolazi, uvijek bi imala izgovor: “Mama, Dino ima puno posla, a ja mu pomažem oko firme.” Ili: “Umorna sam, hajde drugi vikend.”

Jednog dana sam skupila hrabrost i otišla kod nje. Dino mi je otvorio vrata s lažnim osmijehom. “Snježana, Lejla baš sada odmara. Možda da drugi put navratite?” Osjetila sam hladnoću u njegovom glasu. “Ali ja sam joj majka…” promrmljala sam, ali vrata su se već zatvarala.

Lejla me kasnije nazvala: “Mama, nemoj dolaziti nenajavljeno. Dino ne voli iznenađenja.” Osjetila sam kako mi srce tone. “Lejla, jesi li dobro? Jesi li sretna?” – pitala sam tiho. “Jesam, mama. Samo… Dino voli da sve bude po njegovom redu. Nemoj brinuti.”

Ali brinula sam. Počela sam primjećivati promjene u njenom ponašanju. Više nije bila ona vesela djevojka koja bi satima pričala sa mnom o svemu. Postala je povučena, nesigurna, kao da se boji reći pogrešnu riječ.

Ivan je pokušavao razgovarati s njom: “Lejla, gdje si nestala? Tata te stalno spominje, mama ne spava noćima.” Ona bi samo slegnula ramenima: “Sve je u redu, brate. Samo imam puno obaveza.”

Naša porodica se polako raspadala. Mehmed je postao tih, povukao se u sebe. Ja sam svaku noć plakala u tišini, da me niko ne čuje. Ponekad bih sanjala Lejlu kao malu djevojčicu, kako trči prema meni raširenih ruku.

Jednog dana sam srela njenu prijateljicu Mirelu na pijaci. “Snježana, jesi li dobro? Nisam vidjela Lejlu mjesecima…” – upitala me zabrinuto. “Ni mi nismo… Dino je ne pušta nigdje sama.” Mirela je uzdahnula: “Znaš li da joj je zabranio da koristi društvene mreže? Kaže da su to gluposti i gubljenje vremena.”

Počela sam istraživati o toksičnim vezama, čitala forume i slušala ispovijesti drugih žena iz Bosne i Hrvatske koje su prolazile kroz slično. Sve više sam prepoznavala iste obrasce: izolacija od porodice i prijatelja, kontrola svakog koraka, emocionalna ucjena.

Jedne večeri sam skupila snagu i nazvala Lejlu: “Kćeri, molim te dođi kući. Samo na večeru. Tata te treba vidjeti.” Dugo je šutjela s druge strane linije. “Ne mogu, mama… Dino ima sastanak i želi da budem tu ako mu nešto zatreba.”

“Lejla! Jesi li ti još uvijek ona ista djevojka koju smo odgajali? Gdje si nestala?” – povikala sam kroz suze.

“Mama… molim te, nemoj mi otežavati…” – prošaptala je i prekinula vezu.

Te noći nisam oka sklopila. Mehmed je sjedio u kuhinji i gledao stare slike na telefonu. “Sjećaš li se kad smo išli na more u Makarsku? Lejla nije htjela izaći iz vode…” – rekao je tiho.

“Sjećam se… Bila je tako sretna tada…”

Dani su prolazili, a Lejla nam se sve više udaljavala. Ivan je predložio da odemo zajedno do nje i pokušamo razgovarati s Dinom. “Možda ako nas vidi zajedno, shvatit će koliko nam znači”, rekao je odlučno.

Došli smo pred njihovu zgradu u Sarajevu. Dino nas je dočekao na vratima s hladnim osmijehom: “Šta želite? Lejla nije raspoložena za goste.” Ivan ga je pogledao ravno u oči: “Mi smo njena porodica. Imamo pravo vidjeti svoju sestru!”

Lejla se pojavila iza njega, blijeda i umorna. Pogledala me kratko, a onda spustila pogled.

“Lejla, hajde kući s nama makar na sat vremena”, zamolila sam.

Dino ju je uhvatio za ruku: “Lejla ostaje ovdje. Ima obaveze prema meni i našem domu.” Njegov glas bio je leden.

Ivan ga je odgurnuo: “Ne možeš joj zabraniti da vidi roditelje!”

Lejla se rasplakala: “Molim vas, idite… Ne želim probleme…”

Srce mi se slomilo na hiljadu komadića dok smo izlazili iz zgrade.

Od tada više ništa nije isto. Lejla nam se javlja samo povremeno, kratkim porukama bez emocija. Na porodična okupljanja više ne dolazi. Mehmed se razbolio od tuge; Ivan se povukao u posao.

Ponekad sjedim sama u njenoj sobi i gledam stare igračke i slike iz djetinjstva. Pitam se gdje smo pogriješili? Jesmo li mogli nešto drugačije uraditi? Kako pomoći djetetu koje ne vidi da je zarobljeno?

Moja kćerka više nije moja – ili možda nikad nije ni bila? Da li ljubav znači pustiti ili boriti se do kraja?

Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li ste ikada izgubili dijete zbog tuđe kontrole?