Kad mama ne zna otići: Priča o suživotu koji razara obitelj
“Opet si ostavila šalicu na stolu! Zar sam ja ovdje da čistim za svima vama?” mamin glas parao je tišinu subotnjeg jutra, dok sam pokušavala umiriti Luku koji je plakao jer nije mogao pronaći svoju omiljenu igračku. Moj suprug Dario samo je prevrnuo očima i povukao se u sobu, a ja sam stajala između dvije vatre – svoje majke i svoje obitelji.
Nisam ni primijetila šalicu. U zadnje vrijeme, ne primjećujem puno toga. Glava mi je stalno puna briga: kako uskladiti posao, djecu, Darija i mamu koja se, nakon što je tata umro, preselila k nama iz Zenice. “Ivana, nisi ti kriva što je tvoja mama sama,” govorila mi je prijateljica Mirela kad bih joj se požalila na kavi. Ali osjećaj krivnje bio je jači od svega.
Mama je uvijek bila snažna žena, navikla da sve bude po njezinom. U Zenici je vodila cijelu kuću, a sada, u Zagrebu, ne može pronaći svoje mjesto. “Kod mene se znalo tko što radi!” često bi ponavljala, kao da nas podsjeća da nismo dovoljno dobri. Dario je u početku bio pun razumijevanja. “To je tvoja mama, Ivana. Proći će joj, samo joj treba vremena.” Ali vrijeme nije donijelo olakšanje – samo još više napetosti.
Jednog popodneva, dok sam slagala rublje, čula sam kako mama prigovara Lani jer nije pojela povrće. “U moje vrijeme djeca nisu birala što će jesti!” Lana je spustila glavu i šutjela, a meni se srce steglo. Znala sam da Lana osjeća teret koji ni sama ne razumije. Dario je navečer šutio za stolom, a ja sam osjećala kako nam se zidovi stana sužavaju.
“Ivana, moramo razgovarati,” rekao mi je Dario jedne večeri dok su djeca spavala. “Ovo više nema smisla. Tvoja mama nas guši. Djeca su nervozna, ja sam nervozan, ti si stalno na rubu suza. Ne možemo ovako živjeti.” Pogledala sam ga i osjetila kako mi suze naviru na oči. “Što da radim? Gdje da je pošaljem? Nema nikoga osim mene!”
“Znam da ti je teško,” rekao je tiho, “ali i mi smo tvoja obitelj. Zar ne zaslužujemo malo mira?”
Te noći nisam spavala. Slušala sam mamin tihi kašalj iz druge sobe i Darijevo okretanje u krevetu. Sjećanja su mi navirala – kako me mama tješila kad sam pala s bicikla, kako me učila kuhati sarme, kako je plakala kad sam odlazila na fakultet u Zagreb. Ali sada… sada sam osjećala samo težinu.
Sljedećih dana napetost je rasla. Mama je sve češće prigovarala, Dario je sve više šutio, a djeca su postala povučena. Jednog jutra Lana mi je tiho rekla: “Mama, može li baka otići kući?” Nisam znala što da odgovorim.
Pokušala sam razgovarati s mamom. “Mama, možda bi ti bilo bolje da se vratiš u Zenicu? Tamo imaš prijateljice…” Pogledala me kao da sam joj zabola nož u srce. “Znači smetam vam? Više me ne želite ovdje?” Glas joj je drhtao, a meni se srce slamalo.
“Nije to… Samo mislim da bi ti bilo lakše među svojim ljudima…”
“Ne laži me! Znam ja dobro što vi svi mislite! Da sam teret! Da vam kvarim život!” Viknula je i zatvorila se u sobu.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Djeca su izbjegavala baku, Dario mene, a ja samu sebe. Počela sam gubiti apetit, nisam mogla spavati. Na poslu sam griješila, šefica me pitala jesam li dobro.
Jedne večeri Mirela me povukla za ruku nakon posla: “Ivana, moraš nešto poduzeti. Ne možeš žrtvovati svoju obitelj zbog osjećaja krivnje. Tvoja mama ima svoj život – ti imaš svoj.” Plakala sam cijelim putem kući.
Te noći sjela sam s Darijem i rekla: “Ne mogu više ovako. Moram pronaći rješenje.” Dogovorili smo se da ću razgovarati s mamom i predložiti joj da barem provede dio vremena kod svoje sestre u Tuzli.
Sutradan sam skupila hrabrost i sjela kraj nje. “Mama, volim te i želim ti najbolje, ali ovako ne možemo dalje. Svi patimo – i ti i mi. Možda bi ti bilo lakše kod tetke Azre neko vrijeme? Možda bi ti prijalo promijeniti sredinu?”
Dugo me gledala bez riječi. Oči su joj bile pune suza. “Znaš li koliko sam se bojala ostati sama? Koliko me boli što više nisam potrebna nikome?”
Zagrlila sam je i plakala zajedno s njom. “Uvijek ćeš biti potrebna meni… ali moram misliti i na svoju djecu. Na Darija. Na sebe.”
Nakon nekoliko dana pristala je otići kod Azre na mjesec dana. Kad smo je ispratili na autobusni kolodvor, osjećala sam olakšanje – ali i prazninu.
Dario me zagrlio: “Bit će sve u redu.” Djeca su opet počela trčati po stanu, smijati se.
Ali svake večeri gledam u telefon i pitam se: Jesam li stvarno dobra kći ako biram svoj mir umjesto majčine blizine? Je li moguće biti dobar roditelj svojoj djeci ako si stalno dijete svojoj majci?
Što biste vi učinili na mom mjestu?