Posljednja kemoterapija: Ivanova borba za Emiliu
“Emilija, molim te, ne odustaj sada!” Ivanov glas drhtao je dok mi je držao ruku, a ja sam gledala kroz prozor bolničke sobe u sivo zagrebačko jutro. Nisam imala snage ni za suze. Četiri operacije, beskrajne kemoterapije, kosa mi je već odavno nestala, a tijelo mi je bilo poput prazne ljušture. “Ivane, ne mogu više…” prošaptala sam. “Ne mogu više gledati kako patiš zbog mene.”
On je sjeo na rub kreveta, stisnuo mi ruku još jače. “Ne patiš ti zbog mene. Ja patim jer te volim. I neću te pustiti da se predaš. Znaš li koliko si jaka? Znaš li koliko si nas naučila o životu?”
U tom trenutku ušla je sestra Mirela s toplim osmijehom i novom infuzijom. “Emilija, danas je zadnja kemoterapija. Još malo pa ste gotovi!” rekla je veselo, ali u očima joj se vidjela tuga koju medicinske sestre nose godinama.
Ivan me poljubio u čelo. “Znaš što? Imam iznenađenje za tebe kad izađeš iz bolnice.” Pogledala sam ga sumnjičavo. “Ivane, nemoj mi reći da si opet nešto smislio…”
Nije odgovorio, samo se nasmiješio onim svojim osmijehom zbog kojeg sam se zaljubila u njega prije dvadeset godina na Jarunu. Tada sam bila mlada studentica iz Osijeka, on zagrebački dečko s gitarom i velikim snovima. Nismo znali što nas čeka – ni ratovi, ni bolesti, ni gubici.
Dok su sati prolazili, osjećala sam kako mi tijelo postaje sve teže. Kemoterapija je gorjela pod kožom. U glavi mi se vrtjela slika naše djece – Leona i Anje – kako sjede za kuhinjskim stolom i čekaju da im mama opet skuha palačinke. Hoću li dočekati taj dan?
Kad sam napokon izašla iz bolnice, Ivan me dočekao s velikim buketom tulipana i toplim šalom koji je isplela njegova mama Ruža. “Za moju lavicu,” rekao je tiho.
Ali to nije bilo sve. Kad smo stigli kući, ispred zgrade su stajali naši susjedi, prijatelji iz kvarta, kolege s posla, pa čak i neki ljudi koje nisam poznavala. Svi su držali transparente: “Emilija, nisi sama!”, “Zajedno smo jači!”, “Hrabrost ima tvoje ime!”
Osjetila sam kako mi srce lupa kao nikad prije. Ivan me zagrlio i šapnuo: “Pokrenuo sam malu kampanju na internetu. Htio sam da znaš koliko te ljudi voli i koliko im značiš. Prikupili smo nešto novca za tvoje lijekove i terapije koje HZZO ne pokriva. Ali najvažnije – svi su ovdje zbog tebe.”
Suza mi je skliznula niz obraz. Nisam mogla vjerovati da su ljudi iz našeg kvarta – oni koji su uvijek žurili na posao, koji su rijetko pozdravljali – sada ovdje zbog mene.
Prva je prišla susjeda Amira iz Bosne. Zagrlila me čvrsto: “Emilija, ti si naša heroina! I ja sam prošla kroz rak prije deset godina. Ako ti ikad zatreba razgovor ili pomoć oko djece, tu sam.” Za njom su došli i drugi: Tomislav iz trećeg kata donio je domaći sok od aronije; Jasmina iz škole donijela je crteže koje su djeca napravila za mene.
Ivan je stajao sa strane i gledao me s ponosom. Kasnije te večeri, kad su svi otišli, sjeli smo na balkon i gledali svjetla grada.
“Znaš,” rekla sam tiho, “nisam znala da ljudi još uvijek mogu biti tako dobri. Uvijek slušamo samo loše vijesti – tko je koga prevario, tko je ukrao, tko je otišao vani trbuhom za kruhom… A vidi ovo? Ljudi su još uvijek ljudi.”
Ivan me zagrlio i poljubio u ćelavu glavu. “Ti si razlog što su se svi okupili. Tvoja borba ih je inspirirala. I mene si naučila što znači voljeti bezuvjetno.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli: o danima kad sam gubila nadu, kad sam vikala na Ivana jer nisam mogla podnijeti bol; o noćima kad je Anja plakala jer nije znala hoće li mama biti živa za njen rođendan; o Leonu koji se povukao u sebe i prestao pričati o školi.
Sjetila sam se i svoje mame koja je umrla od raka dojke kad sam imala samo devet godina. Zaklela sam se tada da ću biti drugačija majka – da ću ostati uz svoju djecu koliko god mogu.
Sutradan smo otišli u Maksimir prošetati. Prvi put nakon mjeseci osjećala sam miris proljeća i sunce na licu. Djeca su trčala ispred nas, a Ivan me držao pod ruku kao nekad davno.
“Emilija,” rekao je tiho, “znam da nije gotovo. Znam da će biti još straha i pregleda i čekanja nalaza… Ali obećavam ti da ću biti uz tebe svaki dan dok dišem.”
Pogledala sam ga kroz suze: “Znaš li koliko puta sam htjela odustati? Da nisi bio tu… Ne znam bih li izdržala.” On se samo nasmiješio: “Zato smo zajedno u svemu – u dobru i zlu.”
Danas pišem ovu priču jer želim reći svima koji prolaze kroz isto: niste sami. Možda vam se čini da vas nitko ne razumije ili da ste teret svojoj obitelji – ali vjerujte mi, ljubav može izdržati više nego što mislite.
Ponekad se pitam: Što bi bilo da nisam imala Ivana? Bi li itko drugi mogao podnijeti toliku bol i strah? Koliko nas zapravo zna cijeniti ono što imamo dok to ne izgubimo?