Sama na dvorištu: Kako sam preživjela samoću i tračeve u malom bosanskom gradu
“Jesi li ti normalna, Ajla? Zar ti nije dosta što te cijelo naselje ogovara?” glas moje svekrve Sabine parao je tišinu hodnika dok sam stajala pred njenim vratima, mokra do kože, s malim Edinom u naručju. Kiša je tukla po limenom krovu iznad nas, a ja sam osjećala kako mi se suze miješaju s kišom na obrazima. Nisam imala gdje drugo otići. Muž, Emir, otišao je prije tri mjeseca za Njemačku, obećao da će nas povući čim se snađe. Od tada – ni glasa. Samo povremene poruke: “Strpi se još malo.” Ali malo je postalo predugo.
Sabina me gledala s visine, kao da sam kriva što sam ostala sama. “Ne možeš stalno dolaziti ovamo kad ti je teško. Ljudi pričaju, znaš li ti to? Kažu da si nesposobna, da ne znaš sama s djetetom.”
Zagrizla sam usnu i pogledala u Edina, koji je već spavao na mom ramenu. “Ne zanima me šta ljudi pričaju. Samo mi treba malo mira.”
“Mira? Mira nema u ovom gradu!” odbrusila je Sabina i pustila me unutra, ali osjećala sam hladnoću njenog pogleda cijelu noć.
Sutradan sam se vratila u svoj mali stan u prizemlju stare zgrade. Zidovi su bili tanki, a susjeda Azra uvijek je imala nešto za reći. “Ajla, opet si bila kod svekrve? Znaš, ljudi pričaju da Emir neće ni da se vrati…”
Nisam odgovarala. Samo sam zatvorila vrata i sjela na pod pored Edinove igračke. U tom trenutku osjetila sam težinu samoće kao nikad prije. U Sarajevu sam imala prijatelje, posao, život. Ovdje – samo šapat iza leđa i poglede kroz zavjese.
Navečer sam nazvala Emira. Nije se javio. Poslala sam poruku: “Edin te pita gdje si.” Nije odgovorio.
Dani su prolazili sporo, svaki isti kao prethodni. Ujutro bih vodila Edina u vrtić, a onda išla čistiti po kućama – kod Amre iz trećeg sprata, kod starog Hasana što uvijek ostavi bakšiš i pita za Emira. Ljudi su me gledali s mješavinom sažaljenja i prezira. Znali su sve o meni – ili su barem mislili da znaju.
Jednog dana, dok sam čistila kod Amre, ona me upitala: “Ajla, jesi li sigurna da Emir stvarno radi tamo? Znaš, moj rođak kaže da ga nije vidio mjesecima…”
Osjetila sam kako mi srce preskače. “Ne znam više ništa, Amra. Samo želim da Edin ima oca.”
Amra je slegnula ramenima i promijenila temu, ali ja sam cijeli dan razmišljala o tome šta ako Emir stvarno ne planira da se vrati? Šta ako sam stvarno sama?
Te večeri Sabina je došla do mene. Sjela je za kuhinjski stol bez pozdrava.
“Ajla, moramo razgovarati. Emir mi je pisao – kaže da mu treba još vremena. Ali znaš šta? Ja mislim da ti trebaš početi razmišljati o sebi i djetetu. Ne možeš vječno čekati. Ljudi već pričaju da si ga otjerala svojim zahtjevima…”
Pogledala sam je pravo u oči: “Sabina, ja nisam nikoga otjerala. Samo želim normalan život za svoje dijete. Ako to znači da ću biti sama – neka budem sama!”
Sabina je šutjela nekoliko trenutaka pa ustala i otišla bez riječi.
Narednih dana glasine su postale još glasnije. Na pijaci su me žene gledale ispod oka; jedna mi je čak dobacila: “Nije lako biti sama majka, ha?” Osjećala sam se kao da nosim natpis na čelu.
Jedne noći Edin je dobio visoku temperaturu. Nisam imala koga zvati – Sabina nije odgovarala na telefon, Emir nije bio dostupan. Nosila sam ga kroz kišu do Hitne pomoći. Doktorica Lejla me prepoznala: “Ajla, opet sama? Gdje ti je muž?”
“U Njemačkoj,” odgovorila sam kratko.
Lejla me pogledala s razumijevanjem: “Znam kako ti je… I ja sam bila sama kad mi je muž otišao za Austriju. Ali prođe to, vjeruj mi. Moraš biti jaka zbog Edina.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok smo se vraćali kući. Možda stvarno moram biti jača nego što mislim.
Sljedećih mjeseci naučila sam ignorirati poglede i šapate. Počela sam raditi još više – čistila sam škole, pekare, čak i općinu kad su imali proslave. Edin je rastao uz mene; naučio je da mama uvijek dođe po njega, bez obzira na sve.
Jednog dana Emir se javio – kratka poruka: “Neću moći još dugo doći. Snađi se kako znaš.”
Tada sam shvatila – više ne čekam nikoga. Ja sam ta koja mora biti stub svom djetetu.
Godinama kasnije ljudi su prestali pričati o meni – našli su nove teme za ogovaranje. Ja sam postala nevidljiva, ali snažna. Edin je završio školu s odličnim uspjehom; danas mi kaže: “Mama, ti si moj heroj.” To mi je dovoljno.
Ponekad se pitam – koliko nas ima koje šutimo i nosimo svoje terete dok drugi pričaju? Koliko nas je naučilo da ne tražimo odobrenje od onih koji nikada neće razumjeti našu borbu?