Kad krv nije voda: Priča o sestrinskoj izdaji i izgubljenom domu
“Znaš, Amra, trebala bih te nešto važno pitati…” Glas moje sestre Mirele bio je tih, ali u njemu se osjećala napetost koju nisam mogla ignorirati. Sjedila sam na starom kauču u dnevnoj sobi naše kuće u Zenici, gledajući kroz prozor kako kiša neumorno udara po limenom krovu. “Šta je sad?” upitala sam, pokušavajući zvučati ravnodušno, iako sam već osjećala kako mi srce brže lupa.
“Znaš da sam trudna…” počela je, a ja sam prevrnula očima. “Znam, Mirela, čestitala sam ti već tri puta.”
“Ali… znaš i da je naša kuća mala, a tvoja ima dvorište, dvije sobe više… Razmišljala sam… Možda bismo se mogle zamijeniti? Samo dok beba ne poraste, ili…”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Zamijeniti kuće? Mirela, ti znaš koliko sam se borila za ovu kuću! Ti si otišla u Zagreb čim si mogla, a ja sam ostala ovdje s mamom dok je umirala. Sve sam sama renovirala! Kako možeš to tražiti od mene?”
S druge strane linije nastala je tišina. Zamišljala sam je kako sjedi na svom modernom kauču u Zagrebu, s mužem koji zarađuje više nego što ja mogu sanjati. “Nije fer, Amra. Ti nemaš djecu. Tebi je lakše. Meni treba više prostora. Zar nije normalno da pomogneš sestri?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela da ih čuje. “Normalno je da pomognem, ali ne tako! Ne traži od mene da se odreknem jedinog što imam!”
Nakon tog razgovora danima nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: Mirela uvijek prva, uvijek bolja u školi, uvijek tatina mezimica. Ja sam bila ona koja ostaje, koja popušta, koja se žrtvuje. Kad je tata otišao, ja sam bila ta koja je tješila mamu. Kad je mama oboljela, ja sam bila ta koja je mijenjala zavoje i kuhala čajeve.
Mirela se vratila iz Zagreba za vikend. Došla je s mužem Damirom i velikim trbuhom koji joj je jedva dopuštao da sjedne za stol. “Amra, hajde da razgovaramo kao odrasle osobe,” rekla je čim su sjeli. Damir je šutio, gledao u pod.
“Nema o čemu razgovarati,” rekla sam hladno. “Ova kuća je moj dom. Tvoj dom je u Zagrebu.”
Mirela je počela plakati. “Nikad nisi znala biti sretna zbog mene! Uvijek si ljubomorna! Ja samo želim najbolje za svoje dijete! Zar ti to ne možeš razumjeti?”
Damir se konačno oglasio: “Amra, možda bismo mogli nešto dogovoriti… Možda bi ti nama iznajmila kuću? Mi bismo ti plaćali stanarinu dok ne riješimo stambeno pitanje u Zagrebu…”
Pogledala sam ih oboje i osjetila kako mi se srce steže. “Vi imate novca. Ja imam samo ovu kuću. Ako vam izdam kuću, gdje ću ja? Kod vas u Zagrebu? Da budem dadilja vašem djetetu?”
Mirela je ustala i povikala: “Uvijek si bila sebična! Zato te niko ne voli! Zato si sama!”
Nakon što su otišli, ostala sam sjediti u tišini. U meni se miješala ljutnja i tuga. Znala sam da će ova svađa podijeliti našu obitelj zauvijek. Tetka Azra me zvala isti dan: “Amra, nemoj biti tvrdoglava. Mirela je trudna, treba joj pomoć.”
“A meni nikad nije trebala pomoć? Kad sam ja bila sama s mamom, gdje su svi bili? Kad sam ostala bez posla prošle godine, tko mi je ponudio krov nad glavom?”
Tetka je uzdahnula: “Znaš kakva je Mirela… uvijek sve mora biti po njenom. Ali krv nije voda…”
Tih dana svi su me zvali — rodbina iz Sarajeva, susjedi iz mahale, čak i stara prijateljica iz srednje škole. Svi su imali mišljenje: jedni su govorili da moram pomoći sestri jer “djeca su svetinja”, drugi su me podržavali govoreći da imam pravo na svoj mir i svoj dom.
Jedne noći sanjala sam mamu. Sjedila je na verandi i gledala me blagim očima: “Amra, dijete moje, ne možeš uvijek nositi tuđe terete na svojim leđima.” Probudio me plač.
Mjeseci su prolazili. Mirela mi više nije slala poruke. Na Facebooku sam vidjela slike njenog sina — zdravog dječaka s velikim očima. Nisam ga upoznala.
Naša obitelj više nije ista. Božić i Bajram slavimo odvojeno; rodbina bira strane. Ja ostajem u svojoj kući — sama, ali svoja.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što nisam popustila još jednom. Ali onda pogledam zidove koje sam sama okrečila i vrt koji sam zasadila s mamom i znam da nisam mogla drugačije.
Možda krv nije voda — ali što vrijedi krv ako od nje boli srce?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li obitelj važnija od vlastite sreće?